понедељак, 12. март 2012.

Drva




Lomim drva na pola, poneko na tri dela.
Kao da lomim koplja u sebi.
Norveška ne izlazi iz glave.
Setim se onog što želim biti
i shvatim da treba da nastavim da prenosim drva.
Ne lomiti dugo.
Prenositi češće.
Vratolomija u mozgu.
Draga mi zemlja razapeta između greda
koje povezuju korenje moje kose.
Kosa duga i tanka.
Cveće u travi.
Zvezde u travi.
On u istom gradu.
Vazduh u kosi.
Poezija u kosi.
Ruke u kosi.
I ljubav u dlanovima.

Saznanje.
Vraćam se u svetlost.
Možda zbog proleća koje će se otkriti za koji dan.
Ili je ovo samo maslo mojih plodnih dana?
Surova ja kaže - Da.
Prava ja kaže - San.
Pozvati prijatelja ili dva,
podeliti mnoštvo rečenica i uživati u alkoholu sa njima.
I spomenuti saznanje.
Oni će reći kako veruju u to. I ja ću pustiti korak.
Il dva.
Da li će tupi zvuk, koji ću zasigurno čuti čim krenem,
uspeti da mi pomeri srce na drugu stranu?
Trudiću se da ne uspe.
On će reći da je uveren da je to moguće,
ali samo ako se izvučem iz kreveta,
a pre toga odspavam pristojan broj sati.

I da li vidim sebe? Koliko mi je drago to?
Mnogo.
Vidim i sebe, u krevetu i već van njega,
sa rukama punim šarenih ogrlica, mašni,
kutija toplih boja od finog nekog kartona,
maramica, blokova i olovki u par boja;
neizbežne su moje nove naočare za sunce,
koje sam mogla zadenuti u kosu, možda sam lepša tako,
a iz ruku ne ispuštam ni male zračeće pločice niti par knjiga,
koje od njega dobih na poklon.
Preko ruku mi prebačena moja omiljena plava bluza.
I mislim da mi ovo nespavanje,
koje mi neviđeno prija,
na neki čudan način unosi i nervozu
i osećaj da će se desiti nešto loše meni samoj,
o čemu me je strah i pisati.

Tako već tri dana. Rekla sam mu to.
Možda sam samo previše neispavana.
Možda sam lepša tako, a možda i ne.
Možda zbog proleća sve to,
proleća koje će se otkriti za koji dan.
Ne misliti dugo. Ne lomiti dugo.
Prenositi češće.
Ljubav je u dlanovima sigurno, a tada je i san pravi.


Нема коментара:

Постави коментар