понедељак, 27. август 2012.

Larpurlartizam


Još uvek imam linije od spavanja po nogama. Osećam se kao da vozim bicikl. Rekao si da će biti sjajno to nešto što stvaramo zajedno; mislila sam da se to "Biće sjajno sve" odnosi samo na današnji dan. Osmeh moj u sebi.
Iste su nam mere: visina, težina, širina, dubina. Isti su nam "ponori i uzglavlja". Vidik nam je opruga. Zemlja nam se izmeriti ne može i nismo svesni na koliko kilometara smo iznad nje. Iste su nam mere za slobodu, za strast. Naučio si me da volim drugi predeo. U ravnici se (si) sakrio moj mir, onaj pravi, koji nosim u dekolteu kad sanjam o fjordovima. 
Divim se tvojoj zrelosti i to želim da kažem glasno; oprosti što se kroz taj gromoglasni hvalospev podmuklo provuklo nekoliko malih "izvini", koje znam da danas ne želiš da čuješ. I neću prestati sa odavanjem priznanja zbog straha od eventualnog prekomernog podizanja tvog ega; taj strah ne postoji. Tvoj ego je dovoljno groteskan u svom sopstvenom poimanju i, oh, tako dobro ide uz tvoju zrelost. Ovde niko ne bi trebalo da ima repliku.
Mazim ti kosu jer si svoj, sebe imaš na kosmički najlepši način. Umetnost te potvrđuje. Isti sam čovek tu. Ti si moja umetnost.