петак, 12. децембар 2014.

Plemensko plamena


Neverovatno je kako sam ja, žena sa Himalaja i čovek fjordova, svoje najveći osmeh pronašla u ravnici. U tom ravnom pronstranstvu sve moje želje i snovi polegli su na meku travu, poređali se na granama drveća i mirno čuče tu.
Ovo mesto ima neku energiju koja me veseli kad god se vraćam u svoj novi dom. Ta energija mi se čini da sliči karakternoj osobini koja me sačinjava celu - da dobrim raspoloženjem zadržim sagovornika nasmejanim. Tako me ova ravna zemlja prostranog dvorišta dočekuje nasmejana i obećava da će i ovaj naš susret biti veliko slavlje, šareno i nevino i da će trajati do kasno u noć.
To me čini visoko frekventnom i shvatam da pripadam tu.
Svaki put govorim glasno da ćemo zajedno jednom otići na te snežne vrhove i u te vetrovite i osunčane magične predele na severu, da će bez straha od povrede uspinjati svoj duh do neba koje je slično ovom ovde, da će se pitanja sva odnositi samo na to gde ćemo dalje. Govorim da će nas kao i ovde pratiti muzika plemena - plemena u nama, plamena u nama. Plamena koji svakog jutra palimo kada krećemo u novi dan jer to nas je povezalo jedne večeri davno.
Taj plamen i čini našu frekvenciju. Neverovatno je koliku osetljivost taj plamen ostavlja u svojim tragovima po našim pojavnostima, po svim našim oblicima.


Shvaćena


Lomim se na emocije. Padam pred možda večnom željom. Samo da dotaknem prah te nežnosti, ja daću sve što mogu da dam.
Lomim se na iskonsku potrebu. Padam ničice pred idejom o drugačijoj radosti. Svaki aplauz verovatno ne može stati u red sa tišinom zimske noći u toj sobi.
Lomim se na ljubav. Fantastičan polomljeni kristal svih mojih stavova i principa topi se pred samo jednim pogledom. Neka je i ovaj život ropstvo, ja biram i tu sliku pre nego iluziju o sigurnosti.
Lomim se za slobodu iako se svakodnevno ograničavam sopstvenim i svetskim, posebnim i specifičnim. I shvatam: sloboda jeste i traje dok se posvećeno predajem.