среда, 22. мај 2013.

Voljeni zaplet


Posle toliko godina poklanjam ti dramu u dva čina. Nezavršenu, ali sa odličnim nacrtom.
Punoća guste šume ovih sigurnih brda potvrđuje mi da je stabilnost mojih misli u vezi sa postojanjem dobre noći i blistavog jutra sa tobom - realna. Visina nogu i čvrstina koraka su blagoslov kada se vreme čini jedinim neprijateljem. A koraci nikad lakši.
Ovaj rukopis, nacrt moje nepredvidive drame dvočinke, nema bolje mesto za oživljavanje do tvojih ruku. Iako ti je prvi čin posebno drag jer ti je blizak, drugi čin će te drugačije dotaknuti jer je zaplet, sa iscrpnom uvertirom, ali bez hora, u stvari, sam početak drugog čina. Veliki zaplet. Težak zaplet. Gnusni zaplet. 
Bez šoka, bez nestrpljivosti, ali i bez mira, rečenice zasenjuju svojom strašću i velelepnošću. Oživljene u želji da naprave vrtlog između emocija i razumnih misli, one su ipak samo gomila vazduha u izdahu i uzdahu, nesvesna svog uzaludnog kretanja. 
Puno pokreta dobro definisanih, skoro renesansno nadražujućih, rađa se i umire sasvim bez potrebe. Preglasna muzika pali kožu, krv bi mogla šikljati po sceni kada bi probila nabubrele vene, ali ledeni pogled posmatrača - samog scenariste u ulozi publike - svedoči o prolaznosti nadasve božanstvene kompozicije; dužina trajanja iste ništavna je u odnosu na jedan život.
I kada se sve tako dobro zapetlja i kada se ne vidi početak čvora niti razlog besomučnog vezivanja za delove zapleta, onda sledi pravi drugi početak ove fanfarske dvočinke.
Makaze su na stolu. Pogled je u osmehu. Samo da još malo potraje... jer zavođenje nema cenu.

http://en.wikipedia.org/wiki/File:Northern_mountains.ogg

Nezgodna slabost


Ljubim ti ruke. Usnama bih da ti prodrem kroz te tanke kosti i meke žile do bočnih vrhova tvoje duše. 
"Koliko smo samo krhki", rekao si jednom. Možda ti to po prvi put priznajem da mislim jer kao da prvi put saznajem kako izgleda svet kroz koji bismo da trčimo - prepun rupa u zemlji; lakše je reći da je zemlja popločana kozjim stazama između kojih šikljaju ponori svojim tišinama. Jedan nespretan korak - uragan u mislima i nezgodan pad. A Zevs sve ovo pomno posmatra i pusta nas... nama samima. 


уторак, 14. мај 2013.

Sight



High Sun like high thoughts,
Higher I want to touch myself.
I see myself very clear,
It's not too late... It's not too late.


субота, 11. мај 2013.

четвртак, 9. мај 2013.

Svoja sva


Obukla bih tvoje telo
i pojela tvoju dušu.
Ja umem samo tako da volim.



Crveno voće


Vetar mi donosi na lice obrise tvojih obraza, tvojih nausnica i tvoje gornje usne. Taj svečani trenutak lepi se po meni kao dobro testo od pitomog brašna. Kao luksuzna maska. Sa svojih zuba prenosiš, u smehu, crveno voće u moja usta, čije male koštice golicljivo pucketaju pri prvom spajanju mojih zadnjih zuba. Osmeh ti se na tren utiša samo da upiješ pogledom i uzdahom u nosu ti taj zvuk iza kulisa moje usne unutrašnjosti.
Kao da ponireš u unutrašnjost moje ljubičaste dvorane, meko i blago gazeći oštre misli uperene u moj vid, krene mi iz jagodica iskrena radost neka, radost što te vidim.

среда, 8. мај 2013.

Zemlja sa dva lica - I Renesansa


Naklonost  tvojih misli - moja iskrenost svlači odeću sa sebe, istu onu koju je pažljivo birala pre dolaska pred tvoj pogled. Prepoznao si dobro taj trud i svojim dahom za moj obraz odao priznanje mojoj posvećenosti i u tom kontekstu. 
Svetlost je imala milost za renesansu tvoga bîla i za kitnjast moj glas; za treperavost prelaska mojih misli u opipljivi govor (oblik je brinuo sam za sebe) i za tvoju tek stabilizovanu stabilnost - raščerečena ramena ostavio si kod kuće u svom delu sobe.
Sa tim predispozicijama, zagrljaj je morao biti prijateljski, ali dužina tvog pogleda zagrlila me je jače i zarila sam svoje nokte u leđa ti dublje no bilo koja ptica grabljivica. Da samo možeš da letiš, oh, zemljo sa dva lica, izgorela bih ti pod tim tankim prstima i poklonila bih ti svoj prah da pospeš se ceo dok ti saznanje uspavljuje suton. 
(Bio bi to najlepši poklon za mene - tebi.)