петак, 22. новембар 2013.

Trg


I onda sam samo otišla.
U Veneciju.
Tamo me niko nikad ne bi tražio. 
Ti nisi verovao da ću prvo tamo da odem.

Zbog poveza preko očiju
promašila sam put do tog trga.
Samo sam dugo šetala.
Tri dana je bilo dovoljno
da shvatim da treba da odem na odmor.
Negde na more.

Ni Azurna obala ni Lefkada
nisu bliske mojim toplim rečima,
ali bile su najnežniji muslin
za moje teške noge - 
noge teške od pomisli 
na tvoje teške misli.

Pesak mi se uvukao između nožnih prstiju.
So mi nagriza ramena. 
Sunce mi se zalepilo za trepavice.
Treba mi prevodilac za starogrčki.

Shvatih da to nije moj predeo,
ali snovi su tamo slatki...

bili.


понедељак, 11. новембар 2013.

12. novembar


Na kojoj relaciji smo ti i ja ?
Predivno delimo zidove na dva.
Dela.

Dela su nam živa.
Živimo svoja dela.
Mogli bismo napisati
Manifest.

Tvoja smirenost moj je spokoj,
uviđam.
Moj nemir tvoj je vetar blag.
Kiša se samo čuje.
Napolju je rasprostrat osunčani sneg.
Norveška ti golica grlo.
Meni to crta osmeh. 
Slučajno.
Nosim toplo.

Toplina koja vlada u našoj kući
bliska je onoj kada se peče meki kolač
sa prah šećerom.
Topiš mi se u ustima
dok te gledam kako spavaš.
Napisala bih najdivniju pesmu o tebi
i meni,
ali ne želim samo pesmu.

Pastelni sjaj -  novembar dvanaesti. 


четвртак, 29. август 2013.

Nijansa

Kada jedna nijansa nije dobro istonirana,
sklad je iluzija.
Kada su različitosti u tonu,
sklad je kantar.
Sličnost je jedino dobro.


Chapter


I taman kada pročitaš da je kraj čina - jer tako i piše, na sledećoj strani, umesto pogovora ili reči o piscu, dočeka te još jedno pevanje. 
Umoran od napora (uloženog) da konačno pročitaš sve, a nije kraj, bacaš dramu na krevet, otvaraš širom prozor, udišeš svež vazduh i daješ novom pevanju vremena da se dobro osmisli, u nadi da će biti poslednje.
(I niko ne garantuje da nećeš ponovo pomisliti isto - da što više čitaš sve manje znaš. Tu je valjda početak, blag za usne.)

среда, 31. јул 2013.

субота, 8. јун 2013.

Mudrost


Ako mi je realnost suprug, snovi su mi onda ljubavnici.
To nije pravedno prema surovoj realnosti.
Kako nadmudriti surovu realnost i ostati čist? Čini se kao da bi to bilo neko apsolutno savršenstvo. Ali tako nešto ne postoji.
Smisliti nešto slično tome. Apsolutni apsurd.

Onda se, ako ni zbog čega drugog, zbog toga i zbog velelepnih fjordova selim u Norvešku - da sijam.


среда, 22. мај 2013.

Voljeni zaplet


Posle toliko godina poklanjam ti dramu u dva čina. Nezavršenu, ali sa odličnim nacrtom.
Punoća guste šume ovih sigurnih brda potvrđuje mi da je stabilnost mojih misli u vezi sa postojanjem dobre noći i blistavog jutra sa tobom - realna. Visina nogu i čvrstina koraka su blagoslov kada se vreme čini jedinim neprijateljem. A koraci nikad lakši.
Ovaj rukopis, nacrt moje nepredvidive drame dvočinke, nema bolje mesto za oživljavanje do tvojih ruku. Iako ti je prvi čin posebno drag jer ti je blizak, drugi čin će te drugačije dotaknuti jer je zaplet, sa iscrpnom uvertirom, ali bez hora, u stvari, sam početak drugog čina. Veliki zaplet. Težak zaplet. Gnusni zaplet. 
Bez šoka, bez nestrpljivosti, ali i bez mira, rečenice zasenjuju svojom strašću i velelepnošću. Oživljene u želji da naprave vrtlog između emocija i razumnih misli, one su ipak samo gomila vazduha u izdahu i uzdahu, nesvesna svog uzaludnog kretanja. 
Puno pokreta dobro definisanih, skoro renesansno nadražujućih, rađa se i umire sasvim bez potrebe. Preglasna muzika pali kožu, krv bi mogla šikljati po sceni kada bi probila nabubrele vene, ali ledeni pogled posmatrača - samog scenariste u ulozi publike - svedoči o prolaznosti nadasve božanstvene kompozicije; dužina trajanja iste ništavna je u odnosu na jedan život.
I kada se sve tako dobro zapetlja i kada se ne vidi početak čvora niti razlog besomučnog vezivanja za delove zapleta, onda sledi pravi drugi početak ove fanfarske dvočinke.
Makaze su na stolu. Pogled je u osmehu. Samo da još malo potraje... jer zavođenje nema cenu.

http://en.wikipedia.org/wiki/File:Northern_mountains.ogg

Nezgodna slabost


Ljubim ti ruke. Usnama bih da ti prodrem kroz te tanke kosti i meke žile do bočnih vrhova tvoje duše. 
"Koliko smo samo krhki", rekao si jednom. Možda ti to po prvi put priznajem da mislim jer kao da prvi put saznajem kako izgleda svet kroz koji bismo da trčimo - prepun rupa u zemlji; lakše je reći da je zemlja popločana kozjim stazama između kojih šikljaju ponori svojim tišinama. Jedan nespretan korak - uragan u mislima i nezgodan pad. A Zevs sve ovo pomno posmatra i pusta nas... nama samima. 


уторак, 14. мај 2013.

Sight



High Sun like high thoughts,
Higher I want to touch myself.
I see myself very clear,
It's not too late... It's not too late.


субота, 11. мај 2013.

четвртак, 9. мај 2013.

Svoja sva


Obukla bih tvoje telo
i pojela tvoju dušu.
Ja umem samo tako da volim.



Crveno voće


Vetar mi donosi na lice obrise tvojih obraza, tvojih nausnica i tvoje gornje usne. Taj svečani trenutak lepi se po meni kao dobro testo od pitomog brašna. Kao luksuzna maska. Sa svojih zuba prenosiš, u smehu, crveno voće u moja usta, čije male koštice golicljivo pucketaju pri prvom spajanju mojih zadnjih zuba. Osmeh ti se na tren utiša samo da upiješ pogledom i uzdahom u nosu ti taj zvuk iza kulisa moje usne unutrašnjosti.
Kao da ponireš u unutrašnjost moje ljubičaste dvorane, meko i blago gazeći oštre misli uperene u moj vid, krene mi iz jagodica iskrena radost neka, radost što te vidim.

среда, 8. мај 2013.

Zemlja sa dva lica - I Renesansa


Naklonost  tvojih misli - moja iskrenost svlači odeću sa sebe, istu onu koju je pažljivo birala pre dolaska pred tvoj pogled. Prepoznao si dobro taj trud i svojim dahom za moj obraz odao priznanje mojoj posvećenosti i u tom kontekstu. 
Svetlost je imala milost za renesansu tvoga bîla i za kitnjast moj glas; za treperavost prelaska mojih misli u opipljivi govor (oblik je brinuo sam za sebe) i za tvoju tek stabilizovanu stabilnost - raščerečena ramena ostavio si kod kuće u svom delu sobe.
Sa tim predispozicijama, zagrljaj je morao biti prijateljski, ali dužina tvog pogleda zagrlila me je jače i zarila sam svoje nokte u leđa ti dublje no bilo koja ptica grabljivica. Da samo možeš da letiš, oh, zemljo sa dva lica, izgorela bih ti pod tim tankim prstima i poklonila bih ti svoj prah da pospeš se ceo dok ti saznanje uspavljuje suton. 
(Bio bi to najlepši poklon za mene - tebi.)

четвртак, 18. април 2013.

петак, 12. април 2013.

Divlji ples *

Gledao je kako se kreće 
u tom divljačkom plesu,
magijski potkovanom,
ali vradžbine su njemu prirodno stanje.
Ključajuća vatra 
padala joj je na ramena
i slivala se niz bedra...

U toplim mislima
njegove reči su kosmički prah
samo za nju izmišljen,
samo za nju izmišljen.
Ona pomera ruke,
okreće ih ka nebu,
ka zemlji 
i telo mu obasipa

Vodom sa svog jezika, 
O, vodom sa svog jezika 
i uzavrelom mekoćom svojih bledih usana...

On grči se od zadovoljstva 
i na svaki njen ugriz
pomišlja da će pući,
osetljiv na njeno biće.
Ona čeka trenutak,
taj pravi trenutak
za pogled i pad.
Lako ih pod svoje uzima

Voda sa jeziká,
O, voda sa jeziká
i uzavrela mekoća usana...

* tekst za kompoziciju Divlji ples. Originalni tekst na : http://modernivrt.blogspot.com/2013/04/divlji-ples.html

субота, 6. април 2013.

Selidba


Kako ti lepo poznajem dušu, koliko je volim, koliko je osećam...
Dok mi je u pogledu, vidim joj osmeh. Dok mi je u grlu, vidim joj ruke koje žele van. Dok mi je u nosu, kičma joj je jaka. Dok mi je na usni, osećam joj dah.
Tvoja duša meka obitava na hridi mojih reči kada mi se otvori dlan, razliva se po mojim porama kada je sunce visoko na nebu... boji mi vidik kada me ogrne ponorski san, ljubi mi korake kada mi je noć jedini dan.
Oh, kako milo i čedno posmatra tvoja duša svaki moj pokret, svaku moju bol, kako nežno ljubi moj beli dekolte...
Tvoja duša moju dušu budi, tiho kao kucanje srca u severne grudi.



Divlji ples


Gledao je kako se kreće u tom divljačkom plesu nadasve magijski potkovanom, ali vradžbine te vrste njemu su prirodno stanje. Ključajuća vatra padala joj je na ramena i slivala se niz bedra i kičmu, krčeći put kosmičkom prahu, u njenim mislima satkanom od njegovih reči, samo za nju izmišljenih. 
Pomerala je ruke dlanovima okrenutih ka nebu i zatim ka zemlji kao da mu telo obasipa vodom sa svog jezika i uzavrelom mekoćom svojih bledih usana. 
On se grčio od zadovoljstva i na svaki njen novi ugriz za donju joj usnu, pomišljao da će mu upravo sad pući taj pršljen u donjem delu kičme, osetljiv na njeno biće. 
Ona je čekala pravi trenutak da mu pokloni svoj pogled od istopljenog stakla jer srč, njima dvoma dobro poznata, odavno je prostrujala kroz njenu krhku limfu. 
Pogled je pao. Pala je i ona... na zemlju posutom njegovim postojanjem, rasutim pred njom da joj olakša pad kao pravi bog. 

   


уторак, 2. април 2013.

Izlaz



Presecanje. 
Presek.
Početak.
Dobar kratak zvuk.
I onda tišina.
Tiša tišina.
Blaga kao svila
u mojim ustima.






Ja - blaga kao svila.
U mojim ustima - ja.
Brza kao presek.
Nova kao početak.
Dobra kao znak.
Tiha kao ti.

недеља, 31. март 2013.

Povratak u budućnost



I trčala sam u svoj povratak u budućnost. Iako sam imala dovoljno vremena, jurila sam niz te uske ulice - vodile su me sigurno do odredišta gde počinje put za njegov vidik. 
Euforično je samo telo - moja duša tiho obitava u jednom od lokala, gde je muzika tiša od postojanja jednog vrednog mrava, i staloženo pije crni čaj sa malo mleka i par tragova ušećerenog meda. 
Onda onaj svečani muk pred njegov dolazak, muk poput onog, koji nastupa pred nekim lepim govorom, pred početak prave proslave radosti. Trenutak, koji kao da traje nekoliko minuta, možda čak i čitavih deset. Osmeh povučen u sebe kao da će svakog časa da progovori, i odjednom - čuju se iz daleka delovi jednog velikog: "BUM!" 















mdvlfk