уторак, 6. септембар 2016.

Rodoljubiva pesma



Ne, Vi ne razumete.
Mene je jako teško smoriti.
Tu čovek nema nikakve šanse.
Jedinu šansu imaju predeli
Kada mi dođu u san,
Kada ne uspevam da ih savladam
I da se probudim i da ih oteram.
Planine oko surduličke kotline,
Moje stepenište - moje svetilište,
Duge noći u kojima su ispisani dani,
Razmišljanja za koja znaju samo zvezde
Iznad Čemernika.
Do te kotline dovela me je muka.
To malo ljudi zna,
To malo ljudi - zna.


A reka Pek tekla je bez mene,
Kao da nikada nisam gazila njene male stene.
I Starica planina sunča se i danas bez reči -
Ona ne zna da moje srce zauvek leči.
Pećina stara - odlično joj poznajem vrata.
Jednom sam sa njom pričala, odveo me tata.
I divlje šume, toliko slične meni.
Uživa se u toj Majdanpek-kopreni.


Dunav je nedaleko odatle.
Videh skoro da se šume Miroča nisu se ni makle.
Donji Milanovac oživeo je dane
Kada je od lepote dah znao da mi stane.
Duge šetnje duž Dunava širokog,
Pogled vinut do neba visokog,
Plaža za koju samo komšije i ja znamo.
Odlična riblja čorba, vlaški kačamak
I tvrdi ovčiji sir, koji se jedu samo tamo.


Bulevari, Blokovi, ulice za ples -
U Beogradu je ostao sav moj stres.
Stres onog pravog odrastanja,
Čari onog pravog praštanja,
Saznanja koja nemaju cenu,
I Narodna biblioteka Srbije,
Koja ima dušu visprenu -
Sve to dalo mi je snage
Da živim snove, slobodne i nage.


Na sever zemlje pozvala me ljubav.
Ona velika, prava, ona za život ceo.
Nebo najlepše plave,
čovek nasmejan i veseo,
Miris Kürtős kolača, ornamentika pastelnih boja -
Sve je ovaj sever učinio
Da postane nova priča moja.
Ravnica, koja živi svoj beskraj
Obećala je da ovde neće biti kraj.
Puno priča je preda mnom, kaže.
Znam da me ne laže.


Norveški fjordovi i Sahara vrela
Čekaju me jer sam ih u snovima srela.
Marokansku plavu ljubiti bih htela
I Istanbul na kontinenta dva.
Hrvatski Jadran i moreuz Gibraltara,
Severna Kanada i Kina stara,
I jedna Indija, prirasla srcu,
Indija, kojoj bih da dam sve što znam,
Iako je još uvek videla nisam...
Svi ovi predeli su, kako se kaže,
Moj rodni kraj, moja rodna gruda.
Rodila me jedna velika žena,
Iznedrila me lepota širine -
Drugačija ja ne mogu biti
U rukama ove zemaljske miline.

уторак, 14. јун 2016.

Priča o slikama


Kad bi mogla sve prelepe slike mojih snova da naslikam, makar kao neke grafike... Bože, pa bilo bi divno da imamo mogućnost da na javi uživam u svim tim živopisnim slikama.
Kada bih samo mogla da svima pokažem koliko je prelepa bila obala mora na jenom letovalištu iz mog sna, na kojem sam bila, te talase... Kada bih samo mogla da dočaram tu narandžastu moju jednog zaštitnog dela voza, koji kao neko metalno platno od puno sitnih delova, kvadratića, prekriva voz dok se kreće; na taj način, ne možete izaći niti ispasti iz voza čak i kada su vrata voza otvorena. Kad bih mogla taj udesno pogled i perspektivu da naslikam... I ta starinska vrata na vozu kao ona na kući u jednom selu, sa tankom metalnom kvakom - sve u toj narandžastoj, cigla boji; gotovo kao da je boja rđe
Kako bi bilo divno kada bih mogla da oslikam tu činiju sa jednog velikog stola iz mojih snova, tu činiju, čiu spoljašnjost ni videla nisam, ali čija me unutrašnjost i na javi ostavlja bez daha. Sjajna površina na kojoj sedef čini osnovnu podlogu, a preko toga u različitim delovima i u različitim količinama raspoređeno nebrušeno drago kamenje sa piramidalnim vrhovima: ljubičasti ametist, modri safir, mutno, tamnozeleni mahovina ahat, bledi akvamarin na kojem se jedva razaznaje ona predivna plava, malo amazonita, jako malo žutog citrina i žutog celestita, gorski kristal koji kao da se proliva u sedef. To je činija koju ću pamtiti zauvek iako je zaista nikada do sada nisam videla. 
I jedna mala, prelepa žena sa neverovatnom energijom i prosto fantastične i jednostavne lepote je sedela za tim stolom. Beli šešir ispod kojeg vire plave, frizirane lokne, one koje stoje kao stubovi - ja ne znam kako se zove ta frizura. Krupnih očiju, koje postanu sitne kada se nasmeje. Nikada do sada niste videli takav crveni ruž na usnama! Nikada. I ta sitna usta, nekako punija, ali ne široka. Nekako taman. Blago oblo lice i manji, srazmeran nos. Haljina bela sa plavim, svetloplavim obodima od nekog sjajnog, tankog konca na delovima haljine, značajno izdvojenim: obodi kod ramena, oko ručnog zgloba, okovratnika, u struku. Ona je mirisala na vrele kolače sa jabukama i prah šećerom i, neodvojivo od toga, na limunov sok usred jula. Jedna posebna duša koja je tako prošetala kroz moj san. Kada bih je upoznala, ja ne bih znala o čemu sa njom najpre da pričam. Možda bih je prvo pitala odakle je došla i kakav je taj svet u kojem ona živi. Ali kada bih samo mogla da vam je naslikam...
I jedna velika keramička viljuška boje žada. Isto tako debela kašika i nož, čini se, gotovo neupotrebljvi. I osećaji koji mi dolaze u san - kad bih sve to mogla da vam naslikam...
Večita borba reči i slika. Nekad slike imaju intenzivniji miris. 
Ma napraviću kolaže za ove slike. 




уторак, 15. март 2016.

Van okvira


Vraćam se
u svoj integritet.
Odavno je prestalo vreme 
za moranje. 
Oranje i žetva
sveg dosadašnjeg iskustva
i razborito opiranje
i bunt nametanju:
pravila, snova, straha od neuspeha,
potreba i okova.
Van svih okova.
Van svih okvira i zona komfora -
samo tu ja sam živa.



Dvorane


Strpljiva u sebi,
Ja dozivam te pesmom.
Malo biće, pomislićeš.
Malo biće - doživećeš.
A ponori su pod mojim glasom,
Ponori koji vode u moje dvorane,
Dvorane u kojima se dobro diše,
Dvorane pune tišine,
Dvorane u kojima je svako dobro.
Dvorane u kojima je svako dobro.

понедељак, 22. фебруар 2016.

Manifest za tribute

I posle svega - posle rastanka, posle dva solo albuma, ja slušam i posmatram njenu zrelost kako se meškolji u sopstvenom sopstvu, sa toliko sigurnosti i vere u sebe da mi dođe da zagrlim svaki njen stih i uzdah na kraju neizgovorene reči.
Možda ne u prvom trenutku, ali svakako u dubinama, ja spoznajem njenu virtuoznost postojanja, luksuz u njenim jednostavnim rečima, vetrove njenih putovanja i mirise njene osame.
Kuca kao srce svaka njena poenta. Smisao svih njenih lutanja i previranja je odraz njene večnosti. Ona je stabilna, snažna, plahovita, pitoma, plemenska, neonska, moderna i stara.
Hvatajući se za njene melodije kao za slamku spasa, ponekad lakše progutam knedle u grlu jer znam da nisam prva koja to čini. Umetničke ravni i energijske paralele možda su sintagme koje bi mogle opisati moje poimanje poklapanja i razumevanje njenog stvaralaštva.
I ovaj kratak tekst… samo je moj pokušaj u nastojanju da prenesem svoj osećaj za njene pesničke, muzičarske, režiserske, glumačke, performerske spone od kojih je sačinjena.
Ovaj kratak tekst bi mogao biti manifest stvaranja Tight Sweaters-a jednog toplog avgusta 2009. godine - mog Moloko & Roisin Murphy benda.


недеља, 24. јануар 2016.

Butoh


Walking in this way,
Living in this day,
I can't wait for the sun.
Walking through the time,
Living in the line,
Beneath feelings and mind.

Throughout the other day
I will wait for rain
To get me out of my state.
I will stand for hours,
Still believe in rhymes,
There's no other escape.

Oh, You dance with air,
You talk to despair,
You teach me how to...


недеља, 10. јануар 2016.

Udobnost

Kada sam stigla,
pomislila sam 
da se najudobnije osećam 
u haosu.
Prebrza za slobodu.
Trčim pred sopstvene reči.
Upadam sebi u grlo.
I shvatam -
sve je ovo namenjeno meni.


Ukus

Morska so lepi mi se za ris. Po prvi put to doživljavam. Taj prizor topi se pred mojim očima i ja ne znam šta bih, osim da se samo nasmejem.
Kada bih samo mogla da poližem svoj ris, pomišljam da bi mi se so uvukla preko sluzokože u krv. To bi me možda učinilo tačkom.
Na visini od desetak metara, na terasi vile u kojoj smo odseli, oseća se krčkanje ručka iz konzerve, nesvakidašnje ukusnog i lepo začinjenog – onako na stari način. Uglavnom, narandžaste boje. Ta narandžasta mi sve više obeležava život. Lagano mi se uvlači u okolnosti i donosi sa sobom svoja lekovita zračenja. Narandžasti ručak , tragovi u tanjirima i već osećam ukus.
Iako je već sipao vino u čaše, moj suprug i dalje savetuje da pijemo vino nakon ručka jer je tako bolje za varenje. Ja svoju prvu čašu ispijam gotovo naiskap iako nam je tek praktično prvi dan na moru.
Pogled njegov, osmeh moj, miris pene koju donose talasi i vino iz naše omiljene vinarije. Puno toplih reči, puno pozitivnih osećaja, puno prisnih osećanja. Puno života.
Morska so lepi mi se za ris. Po prvi put to doživljavam. 


Stara ja


Kao da sam od danas ja stara ja.
U meni umire snobizam svih mojih dana.
Kao da plutam iznad tla,
Laka i vesela i prirodna i od sna.

Danas je odličan dan.
Danas je muzika pobednik sveta.
Danas putujem upornom Pierijom,
I belina tih pustara obasjava mi obraze.

U daljini se još ne nazire
Vegetacija koja obećava osveženje.
Ipak ja bih neumorno hodala dugo,

Dok rasejanost ne postane pozitivan pojam.

Ovaj grad

Ko bi rekao ikada da ću živeti u dalekom gradu i to prema severu negde? Ko bi rekao da ću uživati pogled ka vilenjački plavom nebu, u gradu koji sija od istorije, miran je u svojoj sadašnjosti i drži mogućnosti za budućnost na dlanu u svoj svojoj prirodi i predelu koji ga čine?

Već neko vreme okrenuta sam svom unutrašnjem predelu, koji sam tako dugo pravila. Ovaj predeo me tako usput okreće sebi, tako logično i magično. Kao da nikada nisam čule ptice, ja sam raspamećena nad tim tonovima! Kao da nikada nisam videla nebo, moj pogled gnjuri u tom kontrarnom okeanu! Kao da dugo nisam videla boje niti čula zvona – sve oko mene živi od živosti svoje! Pa kako da u takvoj okolini ne buja ljubav? 
I kako da u toj atmosferi ne rastu sočni plodovi svih naših želja i htenja sanjanih, čak i od samog rođenja? Kako ne blagosloviti svako jutro u kojem otvaramo oči tako nasmejani? Ako ne prođu i ne odbole se, sve fizičke i duševne boli lakše su.

I vazduh. Čist i prozračan kao moj glas kada ti govorim koliko te volim. Vazduh jasan kao tvoj pogled pre osmeha tog tvog detnjastog i u isto vreme stabilnog i definisanog za jednog markantnog muškarca.

Da me nisi pozvao u ovaj grad, ja nikada ne bih saznala koliko trava zna biti zelena, koliko nebo zna biti velikodušno, koliko bogovi umeju biti naklonjeni i koliko zvezde znaju snažno da sjaje.

Dozivala sam te celog svog života da bi me ti samo pozvao - da ja sve ovo vidim. Neizostavna zahvalnost nije ni približno velika kao energija, koja se dešava između tvog predela i mene, između tebe i mene.