уторак, 8. јануар 2013.

Zapad


Pogled ka zapadu. Kod tebe je sigurno još uvek dan i zasigurno se svetle zeleni suncokreti na narandžastom suncu toplom. Verujem da ljubičasti horizont treperi kao da obećava najbolju zabavu na planeti baš večeras i baš nama - vašar i muzika neka nova, razgovori veselih ljudi, graja, puno svetiljki raznih boja i jedna velika širina sa svim propratnim elementima izviru i plutaju po toj ljubičastoj liniji. Pomišljam kako se bezbrižan vraćaš s posla i usput svratiš do koje radnje po neku sitnicu, sa željom da veče provedeš svirajući i gledajući film. 
Pomišljam kako bih hodala po ovim žutim poljima pokošenim, bosa, da me onako bocka blago i očekivano igličasta suva trava, i da tim putem dođem ti u goste, u tvoje meko dvorište, gde će uskoro roditi kajsija. 
Svetiljke duž autoputa i svetla grada u daljini zavode kao jutarnja tišina.Očekivana gužva u tom istom gradu skoro da me uzbuđuje poput jakog flerta. Ljudi koje volim, radost povodom susreta naših - treperim sva od nestrpljivosti da dočekam ponoć. Sa malo šminke, hrliću kroz ulicu do mesta gde neću zatvarati usta od priče o sebi, tebi i milion pitanja za one s kojima ću podeliti veče. 
I svuda sve je kao u nekom slavlju. Ne, ne, ni te kuće u klisuri ne ćute. Ljudi u njima glasnu muziku slušaju, glasno se smeju. Ptice ne spavaju, rešile su da lete večeras jer je božanstveno vedro. I poželjno hladno.
Sada je već i kod tebe veče. Žuta trava golica mi misli. Tresem se što ćemo se sresti noćas u mom krevetu.