петак, 12. децембар 2014.

Plemensko plamena


Neverovatno je kako sam ja, žena sa Himalaja i čovek fjordova, svoje najveći osmeh pronašla u ravnici. U tom ravnom pronstranstvu sve moje želje i snovi polegli su na meku travu, poređali se na granama drveća i mirno čuče tu.
Ovo mesto ima neku energiju koja me veseli kad god se vraćam u svoj novi dom. Ta energija mi se čini da sliči karakternoj osobini koja me sačinjava celu - da dobrim raspoloženjem zadržim sagovornika nasmejanim. Tako me ova ravna zemlja prostranog dvorišta dočekuje nasmejana i obećava da će i ovaj naš susret biti veliko slavlje, šareno i nevino i da će trajati do kasno u noć.
To me čini visoko frekventnom i shvatam da pripadam tu.
Svaki put govorim glasno da ćemo zajedno jednom otići na te snežne vrhove i u te vetrovite i osunčane magične predele na severu, da će bez straha od povrede uspinjati svoj duh do neba koje je slično ovom ovde, da će se pitanja sva odnositi samo na to gde ćemo dalje. Govorim da će nas kao i ovde pratiti muzika plemena - plemena u nama, plamena u nama. Plamena koji svakog jutra palimo kada krećemo u novi dan jer to nas je povezalo jedne večeri davno.
Taj plamen i čini našu frekvenciju. Neverovatno je koliku osetljivost taj plamen ostavlja u svojim tragovima po našim pojavnostima, po svim našim oblicima.


Shvaćena


Lomim se na emocije. Padam pred možda večnom željom. Samo da dotaknem prah te nežnosti, ja daću sve što mogu da dam.
Lomim se na iskonsku potrebu. Padam ničice pred idejom o drugačijoj radosti. Svaki aplauz verovatno ne može stati u red sa tišinom zimske noći u toj sobi.
Lomim se na ljubav. Fantastičan polomljeni kristal svih mojih stavova i principa topi se pred samo jednim pogledom. Neka je i ovaj život ropstvo, ja biram i tu sliku pre nego iluziju o sigurnosti.
Lomim se za slobodu iako se svakodnevno ograničavam sopstvenim i svetskim, posebnim i specifičnim. I shvatam: sloboda jeste i traje dok se posvećeno predajem.

четвртак, 28. август 2014.

Oda Lepoti Životne Energije

Ah, Lepoto Životne Energije!

Hvala ti što si toliko divna prema meni 
i prema mom unutrašnjem Kosmosu!
Toliko sam lepa kada živim s Tobom, 
toliko sam srećna kada te širim!

Ima li većeg zadovoljstva od Osećaja, 
samog Osećaja, 
javljanja Osećaja, 
osećanja Osećaja tog velikog i uzvišenog - 
da je sve u savršenom redu.

Hvala ti što imaš sluha za moje postojanje i delanje. 
Hvala ti što me prepoznaješ i daruješ. 

петак, 22. август 2014.

Tvoje reči u meni


U tvojoj poeziji diše želja za begom u sibirske šume.
Na vratima ulazi mačka umesto pokisle ti drage.
Pomišljam koliko skriveno poklanjam emocije u svojim rečima.
Reke i planine iz mojih tekstova blago se obraćaju tvojoj osami i imaginarnoj ženi.
Moji visoki zidovi osmehuju se svim likovima iz tvojih priča.
Moj mrak rukuje se sa tvojom surovom stvarnošću.
Moja ravnodušnost stoji rame uz rame sa tvojim buntom.
Ali toplina...
Toplina isparava iz svakog stiha.

Moja nestrpljivost obasipa poljupcima tu čaroliju koja se nikada ne razbija u tvojoj priči.
Tvoja nesvesno prikazana skromnost vuče konopce ringa; u tvom promislu o životu, borba se vodi samo na slobodi - slobodi koja te je sama iznedrila.
Pretpostavljam da su tvoje unutrašnje suze krupnih kapi, neuobičajno velikih za ne tako veliko muško telo. No ti bi i revanš upotrebio pre nego pusiš koju da ti niz lice sklizne u dlanove.

Za tebe takvog, ja sam ona koja dolazi i ostaje.
Sva moja brda i doline, sve moje ponore i osmehe, svako moje filozofsko jutro ja nosim sa sobom.
U tvom dvorištu ja čujem pesmu mog predela.
Svi tvoji ljubimci moje su drugarice.
Tvoja strogost meni krišom poklanja osmehe.
Ja najbolje čuvam tvoje male tajne.

Prisan, ti poklanjaš celog sebe nepoznatoj ženi. Ona je uvek prava ta.
Ne retko distancirana, poklanjam iskrene privide bliskosti.
Obožavam buđenja iz zanesenosti i naivnog poverenja, uverena da je dostojanstvo na svome mestu. Tu se onda gotovo uvek stvori prostor za bajalicu o kojekakvom prokletstvu.

I strah.
Ne znam odakle mi ideja da ga možemo imati.
Neustrašiv kao Atila Han, neuništiv kao moja pozitivna energija, ti seješ ljubav u svojoj poeziji.
Tvoji prijatelji znaju zašto su blizu.
Čojstvo, smernost, učtivost, prodornost, osmeh, osmeh i duboki pogled - svaki tvoj pokret i okret i korak i cilj imaju dobro i lepo u svojoj osnovi. Istina je podrazumevana kategorija.
Ti imaš znanje o životu.
I društvo bi našao i u sibirskoj šumi.
Tvoja pesma bi se čula i na pustom ostrvu - jer izvor života i ljubavi opšte ti je naklonjen.
Hvala ti za ovaj put laticama posut.
"Da za me sreću donosi otkriću joj usred noći ili po ponoći."
Malarme, Rembo i Prever govore kroz tebe.





понедељак, 7. јул 2014.

Severno nebo


Ovo nebo je kao jedna velika pozornica sa fantastičnom scenografijom.
Kao kod malih pozornica, utisak je kao da si na sceni. Kao da me dodiruju sve te komode i kanabei ne često viđenog stila. I kao da me dodiruju sve te ogrlice sa nočnih stočića i te čaše sa malo ispijenog belog vina.
Ah, ovi oblaci... Mekana postelja za moje misli. Obožavam kontemplativne predstave. I ovo Sunce koje ravnomerno greje.
Na svakom od oblaka druga se radnja dešava. Onamo dve frajle razgovaraju. Tu ispred mene je u toku mađioničarski trik. Tamo levo dvoje se ljube. Onaj malo iza krasi terasa sa koje mlada baka zove dete da ruča. Uz terasu je purpurni ružičnjak. 
Iza mene je još jedan, nedefinisan oblak. Čini se da je planina. Stenovita planina neka bude. Pod nogama mi je peskovita zemlja, raj za moj kuk. Idem da vidim tu dobro osmišljenu, mađioničarsku čaroliju. Lepota je u njoj.

среда, 25. јун 2014.

Ispred sebe


Bačena u vatru,
stojim ispred sebe.
Strah oduzima dah,
strah mi seče korak.
Stojim ispred sebe.

Smirena, sedim.
Privid me zasmejava.
Odustajem od toga
da se volim skromno.
Stojim ispred sebe.

Blizina horizonta
umiva mi oči.
Osmeh hrli
želju da zagrli.
Stojim ispred sebe.

Hodam u vazduhu.
Znala sam 
da će biti tako.
Spokojno i lako
stojim ispred sebe.

уторак, 3. јун 2014.

Serenity

Nepresušni izvor pozitivne energije,
božanstvena arija slušana od celog, zadivljenog sveta,
vedrina na dekolteu lepe žene,
elegantna brzina pastuva,
čarolija iz drevnih reči,
Sunce u subotnjem jutru dvoje u ljubavi,
melem za svaku tešku reč,
miris jorgovana u vrtu,
strpljenje u čekanju,
radost novog života,
okrepljujuća voda putnika u Sahari,
najukusniji kolač za venčanje,
maca i kuca kojima se raduju deca,
tišina čitanja knjige,
dodir pamuka,
sloboda umetnika.
Sve sam to ja
otkada uživam tvoju blizinu.

 

Kosmički prsten

Ravnica mi golica pogled.
Čaroliju iz ramena prosipam. 
Planovi su pali na moj osmeh -
nazdravljamo u ime novog života.

Kosmički prsten mi svetluca na grudima, 
ti zadovoljno dočekuješ moje reči.
Sve je po pravilima i propisima,
po svim kodeksima i željama - našim.

U dlanovima ti plešu moji poljupci,
oči su ti pune osetljivih misli.
Da li od plahovitosti moje ili tvoje,
svaki naš uzdah treperav je.

Sanjani u sebi smireno i tiho,
naši snovi sjaje pred kosmičkim promislom.
I preci naši blagoslovili su nam dom.
Do kuće ja dolazim samo prvom klasom.




Light


Žamor ljudi u internacionalnom vozu. 
Do tebe ja dolazim samo prvom klasom. 
Nebo i oblaci sneni su kao u nekoj bajci. 
Ja vreme nosim na ustima.

Prste utapam u tu mekoću na nebu -
tvoja koža topla je i gipka.
Pogled mi je prikovan za kretanje -
ispod tvojih arkada gledam film o budućnosti.
Obrazi mi sijaju od blagog vetra današnjeg -
tvoj osmeh usijan je pločnik za moje vedre misli.

Ruke mi klize po papiru - 
tvoje grudi najlepša su prolećna krošnja
u koju sam zagnjurila glavu.
Noge su mi stabilno položene -
tvoja strast oslobađa moje duboko disanje.

Srčana čakra izbija mi iz ove limun-žute košulje -
tvoje srce kuca na mom dekolteu.
Ramena su mi u nožicama dveju ptica -
invetivnost prosipaš iz svojih ruku.
Rebra bi da se rasprše po prostoru -
tvoja krsta su osetljiva pre tog važnog poljupca.

U sebi čujem najlepšu pesmu -
tvoje razigrane reči su to 
u svakom subotnjem jutru.

Radost nas ne mimoilazi.
Ljudi su u ovom vozu sretni.
Ljudi u tvom komšiluku su nasmejani danas.
I povremena kiša puna je sunca ovog popodneva.

Ove oranice, od skoro mi voljene ravnice,
gazim bosim nogama -
plodne su i nesagledive kao naši blogovi.
Svaka životinja u našoj blizini pitoma je
jer iskrenost miluje znake ljubavi,
koju pažljivo spuštamo u ruke jedno drugom.

Planine u mom kraju 
sigurno su u blagom listanju i cvatu
jer duša mi je nasmejana tiho i u sebi,
zbog tebe.
I mora i ratovi umireni su sada -
tako si rekao da će biti zbog nas.

Ah, volim ovaj žamor što u vozu vlada.
Do tebe dolazim samo prvom klasom.


Misterija neba


U tvom dvorištu smo. Vežbamo Tai Chi Chuan. Pored nas - lep, nizak, drven stol svetle boje. Krem bela tkanina je na njemu, gusto neko tkanje. Upaljeno je nekoliko mirišljavih štapića Feng Shui EARTH, onih svetlo zelenožutih. Vetar je blag, skoro da se jedva oseti.
Čaj na stolu. Čaj u širokoj, niskoj beloj šolji bez drške. Moje telo je lepo kao i tvoje. Konačno sam zadovoljna svojim telom. Divim se refleksiji Sunca na tvojoj prozračnoj koži. Pogled kao da ti je ispunjen mladom travom. Umiruje me i samo jedan nehajni pogled tvoj.
Skoncentrisani smo na vežbu. Svako je u vezi sa sobom, ali pratimo ritam u pokretima jedno drugog. Laki smo kao voda. Mogli bismo klizati tik iznad zemlje. Osećaj u glavi u vezi sa prostorom, koji naša tela zauzimaju u atmosferi, neverovatan je - kao da jako lako možemo da kontrolišemo naše fizičko.
Svet je... sa svim svojim reklamama, politikama, sa zajedljivim rečima, sa salonskim idiotizmom preodenutog u hipsteraj, sa svim svojim pričama o zdravom i nezdravom životu... taj svet nas ne dotiče. Mi smo nevidljivi za njega. 
Ne govorimo skoro ništa, ali pažljivo slušam ti disanje i ti moje. Uzbuđeni, ipak nastavljamo sa vežbom.
U granici pucanja od bukvalnog seksualnog uzbuđenja, koje rađa lepota naše svesti o tome višem nivou koji živimo - u toj granici staje vreme. I onda sam sigurna u svaki svoj pokret - pokret u kojem ne postoji bol. Pokret u kojem se tvoj um spaja sa mojim. Pokret u kojem je sve čisto.

Ponedeljak

Mom lutanju 
došao je kraj.
On je taj. 



уторак, 29. април 2014.

Special gifts


Rays of light
in the room full of calm.
Just a thought or two in the air.

I feel special gifts
of good days of my time
and let my lovely view to spread its hands.

Rays of light
in the room full of calm.
Just a thought or two in the air.

Words in signs
cuddle my heart beams.
In my real and inner life I live my dreams. 

среда, 26. фебруар 2014.

Plava svetlost


Moj omiljeni oblik iznad tvoje glave.
Magnetizam u rukama je neizbežan.
Puno očekivanih reči i tvoj iskreni osmeh.
Tvoj smeh konačno dobija svoju fizičku priliku.
Želja - neminovnost,
bliskost - u tvom srebru.
Moj dekolte oslonjen na tvoje grudi.
Drvo je ipak živo.
Samo reči filozofiraju.

Pozicija tvog tela u prostoru oslonac je za moj dah.
Naklonjen mi je tvoj osećaj za logiku.
Tvoje usne lako padaju u moje ruke.
Sušiš se u vazduhu sopstvenog ognja.
Miris tvog predvorja Sahara je za moju dušu.
Levitiram u prividnoj stabilnosti misli 
kojima odiše tvoja aura.
Nebo je meko i dan je dug.
Strast nam je nadomak srca.

Srce mi je u grlu.
Grlo mi je u tvojoj ruci.
Toplo je.

понедељак, 10. фебруар 2014.

Theremin

Tvoj entitet lepi mi se za ruke. 
Moje reči hvataju tvoj smeh. 
Realizam se meškolji u mojim ravnima,
a tvoj pogled gori preda mnom
i odlično podnosi balans moje arabeske. 


понедељак, 3. фебруар 2014.

Tajno skrovište


Besramno bih ti se ušunjala u dvorište i provodila sate noću u rano proleće, celo vrelo leto do kasno u jesen. Bestidno bih brala kajsije i gutala to sitno slatko grožđe, vrtela se na nekoj od onih dečjih naprava za igru koje je, veseo, načinio tvoj otac.
Ni tvoje isključenje ni tvoje blokade, niti moja želja da udostojim sebe sobom, ne bi me zaustavili kada bih pohrlila u svoj prošli život - samo da uživam u onome što mi pripada; da se nadišem vazduha koji mi rađa novu misao, onu koja mi ne skida osmeh sa čela. 
Taj rajski vrt od tvog dvorišta moje je tajno skrovište. 
A ti idi gde god želiš.

недеља, 5. јануар 2014.

Sa tobom na Ti

Znala sam odmah da si ti.
Ipak pitah za ime -
u neverici,
u slučaju da možda po prvi put 
laskam sebi.

Čula sam osmeh 
i radost za oreol tog veselog tona.
Pomislih na sirovu slobodu.
Poljubila bih svako slovo 
koje si izgovarao, 
u želji da bolje vidim 
reči tvoje oslikane ispred mene.

Tvoj, siguran u svoje postojanje, glas
ništa manje nije blistao
od frekvencije kojom osećam da odiše
celo tvoje stabilno polje.

Prirodna opuštenost
tera mi suze na oči -
koliko je lepo biti normalan...





среда, 1. јануар 2014.

Pastelni sjaj*

Na kojoj relaciji smo ti i ja?
Predivno delimo zidove na dva dela.
Dela su nam živa.
Manifest. Mogli bismo napisati manifest.
Tvoja smirenost, moj nemir. 
Kiša se samo čuje.

Dubina i sjaj u tvojim koracima,
Oblici i boje u mojim rečima,
Srce se deli na dela dva, ja ne brinem se -
Ti čuješ me, ti čitaš me.

Slučajno nosim toplo.
Nosim toplinu.
Topiš mi se u ustima.
Napisala bih najdivniju pesmu o tebi i meni,
ali preliva se pastelni sjaj po mojim rukama.

Dubina i sjaj u tvojim koracima,
Oblici i boje u mojim rečima,
Srce se deli na dela dva, ja ne brinem se -
Ti čuješ me, ti čitaš me.


*Iskompovana pesma "12. novembar" : http://modernivrt.blogspot.com/2013/11/12-novembar.html