понедељак, 16. јануар 2017.

Indija


I posmatram te tako dok me gledaš tim perlicama, tim malim morsko plavim očima, dubokim kao more Skijatosa u kasnu letnju noć. I govorim ti koliko te volim, koliko ću brinuti o tebi, kako ću ti pružiti sve što ti bude bilo potrebno da budeš srećna.
I krenu mi suze od neke silne radosti, smejem se i plačem dok fizički upijaš moju vibraciju, i staješ na tren i gledaš me drugačijim pogledom. Ne mičeš se, kao da pokušavaš da dokučiš o čemu se radi, šta se to dešava u tom snažnom osećaju koji odašiljem; i zaplakala bi da ne počnem da te umiljato pitam kako si i gde si, praveći se da ništa drugo ne mislim.
Ali ti razumeš, ti me čuješ jako dobro, ti me osećaš i znaš i spoznaješ svaki novi trenutak tako lako i tako brzo. Divim ti se. Divim se tvojoj lepoti i brzini i bistrini. Divim ti se.
Divim ti se kao prolećnom jutru u Alpima, divim ti se kao sutonu u arapskim zemljama, divim ti se kao popodnevu u Sahari, divim ti se kao svetloj noći na severu Norveške; divim ti se svim svojim bićem - toliko si mala, a tako snažna, tako velika, tako snažna.
Preplavljuješ me celu svojim disanjem. Kada pustiš glas i po koji ton, koji žudi da se artikuliše i definiše, preplavi me celu svaki sekund koji ispunjava prostor između tebe i mene. Toliko mi je lepo - kao da sam na sceni. Da, sa tobom mi je jednako lepo kao na sceni, a meni je tamo neizmerno lepo. Tamo sam svoj na svome. Scena mi je moja lična soba.
Indija, ti činiš da živim svoju umetnost i kada sam daleko od nje u ovoj zemaljskoj dimenziji. Pa ti si moja nova umetnost, koja podražava moju suštinsku kreaciju. Pa ti si fantastična i bajkovito moćna! Ti si tako istinski posebna. Hvala ti što si došla u ovaj moj fizički život, kao neki san koji nisam ni znala da oduvek sanjam.