уторак, 20. новембар 2018.

Adaptacija


Ovih dana živim u prošlosti. I služe mi ti trenuci. Nije da kao bežim, nego jednostavno, te uspomene čine da se osećam lepo.
Odem u neke stare, sopstvene svetove, sećam se mirisa, svetlosti, intenziteta otkucaja srca, snoviđenja i, ponekad, nekih reči. Ja bukvalno plovim i nisam prisutna tu gde trenutno fizički jesam, i oh, kako dobra vožnja to bude. Porazgovaram sa starim prijateljima, zahvalim im se što su bili tu, nekada čak i shvatim neke stvari potpuno suprotno od onoga kako sam onda shvatila. I to bude često olakšavajuće, katkad gorko.
Kažu da naša sadašnjost piše našu prošlost. To nije teško pojmiti. Iz ove perspektive, iz ovog novog trenutka, potpuno drugačije mogu izgledati stvari koje smo iskusili pre duže vremena. Pa nije li tek tu lepota ovog života i moći naše svesti?
Kažu, nostalgija. Kažu, ne greje to Sunce isto. Ma gde ne greje, piči samo tamo. Ali adaptacija te baca tamo amo dok sve lepo ne istreseš iz glave što si do sada sakupio, pa lepo složiš i baciš ono što ti zaista više ne treba. Sve to zarad novog prostora za nove stvari. I nismo li onda rastrzani između prošlosti i budućnosti, gde u sadašnjem trenutku spremamo i čistimo i pravimo red? U tišini, sve to bude nekako lakše. Tišina sadašnjost učini mirnijom, kao da je bez aktivnosti, a tada je i to čišćenje nekako nežnije.