понедељак, 12. март 2012.

Street fader




Dodaj mi tu street-artiranu konzervu
Jer ja sam u fleševima sada.
Dan već vuče me, vreme slomilo se,
Nedostatak energije nas pokreće.
Odnos očiju i gestikulacije
Danas je više nego odličan.
Svaka reč koju izgovorimo bori se
Da ovaj osećaj ostane dovoljno ličan.
 
Digni mi fejder na 26,
Šta god značilo to tebi.
Digni mi fejder na 26,
Daj da sve bude mutno meni...
I njemu i tebi, i tebi i meni i njoj...
I njemu i tebi, i tebi i meni i njoj..
 
Vazduh postaje ređi, diskretno prisustvuje
U odsustvu svog prisustva.
Slike se boje stvarnosti
Al' njegova crvena mašina sredjuje stvar.
Budnost postaje laki imperativ svima
Pa ti u realnosti nađi se.
Skačemo i skačemo i vrtimo se
I ona i on i ja.
 
Digni mi fejder na 26,
Šta god znachilo to tebi.
Digni mi fejder na 26,
Daj da sve bude mutno meni...
 
I puštamo da jutro nas okreće,
I puštamo plafon da se otvori,
I puštamo umetnost da govori,
I puštamo nebo da nas miluje,
I puštamo energiju da bude tu
Između naših tela i kostiju,
I pušatmo umetnost da nas odvuče
U lepshe predele.
 
Dodaj mi tu street-artiranu konzervu
Jer ja sam u fleševima sada.



Pahunje





I padaju i padaju i padaju deca snega. Vrte se, sudaraju, smeju, ne zatvaraju usta, udaraju o staklo prozora, i sva ta galama prija jednako kao popodnevni razgovori sa tobom u mojoj sobi. Hladan vazduh napolju, moji topli zidovi, kafa - dovoljno da ti se razlije voda iz očiju od smeha svuda po tepihu mi tek uredno očišćenom. Za tepih ne marim - na čelu mi piše; jedino tada srce, kao organ, želi da mi sklizne niz rebra i izađe negde kod levog kuka. Možda je to razlog mojih bolova u kuku - mali čovečuljci kopaju put za izlazak srca.
Trčala bih kroz onaj vazduh gust od belih malih kristala vode; zajedno s tobom, mogla bih da zamislim da sam već otišla u Satensku zemlju.
Ruke su ti, opružene, blago savijene u laktovima - ti lebdiš, vetar ti gura kosu ka jugu, dok uporno stremiš letu, koji ti vene ispunjava ovim osećajem naprsnuća svih tvojih ironija i pogleda smrti, sličnom tvom shavatanju moje celokupne boleštine od bivstvovanja. Onda bih da izgovorim to veliko da te gotivim, ali čemu kvariti ovaj let zvukom slogova tih reči, koje i ne dotiču osećanje o kojem slove? Onda ćutim. Mudro. Pravim se mudra. I smejem se glasno. 
Ljubiš mi čelo prepuno pahulja. Trepavice moje ti crtaju naročitu liniju ispod jagodica, a bistrina tvog pogleda je zaista jezero Lofotena. Gledaš me dugo. Skrećem temu na smejanje. Samo smejanje. Samo... smejanje. Leptiri iz naših stomaka, za čije s epostojanje još uvek traži naučni dokaz, sačinjeni su od ovih pahulja. Smej se, smej, da se ne istope čim ih probudimo.

Visoko i jasno



Visoko Sunce kao visoke misli,
Visoko želim da
Dotaknem sebe.
Još jednom da podsetim se
Odakle mi crveni geni, 
Zašto su mi ruke plave,
Kako to moj pogled pleni...
 
Samo da osetim reči
Dok lete mi kroz vene.
Sat je brži od daha,
Mehanizam bi da s uma skrene.
 
Ipak osmeh poklanjam igri,
Snovi su od nje veći.
Vidim se jasno
I glasno se pogled osmehuje
sopstvenoj... radosti.
Nije kasno.






Pravo vreme




Kreni ka meni i pogledaj sve bačene trikove.
Želim da verujem da želiš da se moje usne istope.
Znam, daješ mi povod da ti poklonim dan i glas,
Želim da verujem da to što pričaš i misliš dobro je za nas.

Vreme je sjajno, vreme sad blista, pravo je vreme.
Prostor je hladan, milion krugova čista zemlja.
Da li sada ipak lakše je nego pre neki dan?

Vreme je sjajno.
Prostor je hladan, čista zemlja.
Da li sada ipak lakše je... ?
Ti samo lovi me, ti samo lomi me...









Moj drug



Govorim da sam sumorna,
On mi kaže da sama sam kriva za to.
Za svaki moj spušten ton
On ima repliku jaču nego što je moj najjači bol.
 
"Gde ti je osmeh iz levog oka?
Zašto si ućutala te misli snažne?
Znaš da si dovoljno visoka
Da preskočiš bučne reči lažne."
 
I ja smejem se
I grlim ga jako.
Moj drug je moj sunčani dan
I volim ga tako lako.



Tvoji zubi




Volim tvoja usta puna zuba. 
Izlivam se pred njima 
kao što se izlivam po asfaltu 
dok gledam tvoje postojanje na tom biciklu... 
Svi pljosnati tanani mišići 
prilepljeni uz tvoje kosti 
kreću se kao da svi do jednog 
pričaju uglas.
Iako slabo vidljivi, 
tvoji zubi su meni najlepša pozorišna predstava 
dok te posmatram kako topiš hranu, 
sa osmehom ponekim.
Tvoje biće skida odeću sa sebe - 
božanstvena je to simfonija za moj sluh; 
čujem da nemaš strahova ni tuge 
ni u jednoj pori na koži. 
Opet tvoji zubi blistaju.
Blaga voda sa tvog tela miriše na lavandu i dalje,
krik ti je dublji od mog strašnog ponora 
i jači od moje snage...
Tvoj poljubac topi moja usta 
natopljena mlečnim medom, 
crvena su od tvog daha, 
a tvoj glasni izdah pada u moj dekolte.
Za koji sat - Danteovo jutro, 
sjajnije od Božanstvene komedije.


Ton




Ležim sa tobom,
grlim ti glavu.
Noge su nam isprepletene.
Prisećam se letargisanja u dvorištu,
ogledanog u mom čitanju i tvom slikanju.
Nasmejana,
govorim ti o tome.
Podsećam te muzike koju smo tada slušali.
Misli ti dodirne onaj famozni ton mog glasa
što si jednom čuo
i po prvi put uspevaš da mi dočaraš njegovu magiju.
Uzdah moj, uzdah tvoj.
Sklapamo oči u tišini,
san poplavljuje naše misli...
divno jutro ili vedra noć,
svejedno je. 


Uvertira za Drugi čin




Kročio si na asfalt i pritisnuo to dugme "on" . Mašina je pokrenuta. Još sekund, dva i tamo smo, na drugoj, ali ipak okrugloj planeti... prostor koji oponaša vakuum...
Grliš me. Ponoć je prošla i to nas raduje. "Konačno", pored treperavog "polako",odzvanja tiho pred obrvama. Govorim nečujno da sam spakovala sve za put; govoriš kako sam lepa i da je bitno samo da idemo zajedno. Preskačem ceo deo sa ponorom neophodnih stvari, već si me osmehom odvukao na drugu stranu i pokazuješ mi sve te slike u ramovima. Čarolija je čarobna. Šećer. Tačka.
Bacam sve stvari prethodno danima smišljane za poneti i par sati pažljivo pakovane. Koliko to samo nije imalo smisla, pomišljam. Kiša. Prkosiš joj rečenicom da je taj metar na kojem stojimo najlepše mesto na svetu. Na kom svtu, pitam te sad?
Vodimo se po tim stazama, koje nas postavljaju u dobar odnos paralela i parabola nekih. Jedna je sigurna. Toplina tvojih misli utopljenih u reči od istopljenog šećera, spušta mi kapke, lepi trepavice... osećam mednost telesnom temperaturom zagrejanih slogova u svakoj pori lica i osmeh se progura kroz usne. Metrika i ritam tvojih teško sofisiciranih smislenih redova odgovaraju zelenom zvuku mojih visokih potpetica kada su mi sve želje na broju. Ipak, hodam mirno tik uz tebe, da ne bih pala u nesvest od višeprocentnog koeficijenta opijenosti. I shvatam, alkohol je zasigurno ipak samo voda.
Taj tvoj med kroz koji sat poprimiće naročitu boju od moje kože i ti ćeš, sa velikom radošću, spustiti svoje jezik i usne na moje telo, krenuvši od ruku. Kako da nastavim da hodam? Tvoj osmeh blago spuštenih nausnica - korak je već pustio korak.
Usputni psi, mačke, zečevi i ostala slična stvorenja koja pričaju, pokazatelj su da smo bliže željenom mestu. Prijatni zalogaji još ukusnijeg tamnog grožđa iz nečijeg vrta govori da ćemo za koji minut već lebdeti raširenih nogu i ruku sa jednobojnim osmesima i usta punih priča. I tako i biva.
Druga okrugla planeta svedoči o sigurnosti mesta. Blago zanosiš glavu unazad i kosa te odaje... sakrio si sedam, a možda i dvanaest zlatnih zvezda, kojima bi da mi ukrasiš telo kad budem zaspala. Pravim se da ne vidim, ti me provaljuješ da nešto krijem što odlično znam, ali da li misliš da te moj glas neće zaneti svojim detinjastim pokretima?
Držiš me za ramena - previše dobar položaj poteza za ovo doba noći i godine. To odaje tvoju izraženu strast. To mi potvrđuje našu sličnost i u smislu ne tako lake golicljivosti. Sunce ne postoji, Mesec umišlja da postoji. Oblake si razblažio jednim svojim uzdahom i izdahom, nebo si rasprostreo po našoj otprilike unapred poznatoj putanji - ljubav duž naših ruku i blistave nežnosti su glavne koordinate zajedničkog nam navigatora. Sreća je neizbežna i to mi po ko zna koji put priznaješ.
Vazduh, koji nas pokreće, je redak i vremenom ređi i pitak. Spotičemo se o sopstvene skulpture od belih stena, postavljene po uglovima kosmosa od nas samih, i smejemo se glasno, uporno pokušavajući da budemo spretniji. Leptiri, ko zna odakle, vuku mi kožu po šavovima ruku, cveće klizi iznad naših glava, a zidove, izvini, ne vidim. A i ako postoje, sigurno su od plastelina, koji sam već grizla zubima. Tišina istih tih zidova neka živi u iluziji. Latice ljubičastog cveća sa drveća upadaju nam u usta, a ti cvetovi tope plastelin. Koračaš, ispunjen plavetnilom, kraj mene i svojom levom rukom grliš mi vrat. Šećer. Tačka.
Buđenje je prokleto fantastično. Oklop mi se odvaja od kostiju i mesa, sluzokoža krvari; ti mi, unezveren, ljubiš oči, sveže umivene flaširanom vodom. Još uvek imaš taj blago spuštenih nausnica osmeh... Ipak je sve to bilo stvarno. 
















Drva




Lomim drva na pola, poneko na tri dela.
Kao da lomim koplja u sebi.
Norveška ne izlazi iz glave.
Setim se onog što želim biti
i shvatim da treba da nastavim da prenosim drva.
Ne lomiti dugo.
Prenositi češće.
Vratolomija u mozgu.
Draga mi zemlja razapeta između greda
koje povezuju korenje moje kose.
Kosa duga i tanka.
Cveće u travi.
Zvezde u travi.
On u istom gradu.
Vazduh u kosi.
Poezija u kosi.
Ruke u kosi.
I ljubav u dlanovima.

Saznanje.
Vraćam se u svetlost.
Možda zbog proleća koje će se otkriti za koji dan.
Ili je ovo samo maslo mojih plodnih dana?
Surova ja kaže - Da.
Prava ja kaže - San.
Pozvati prijatelja ili dva,
podeliti mnoštvo rečenica i uživati u alkoholu sa njima.
I spomenuti saznanje.
Oni će reći kako veruju u to. I ja ću pustiti korak.
Il dva.
Da li će tupi zvuk, koji ću zasigurno čuti čim krenem,
uspeti da mi pomeri srce na drugu stranu?
Trudiću se da ne uspe.
On će reći da je uveren da je to moguće,
ali samo ako se izvučem iz kreveta,
a pre toga odspavam pristojan broj sati.

I da li vidim sebe? Koliko mi je drago to?
Mnogo.
Vidim i sebe, u krevetu i već van njega,
sa rukama punim šarenih ogrlica, mašni,
kutija toplih boja od finog nekog kartona,
maramica, blokova i olovki u par boja;
neizbežne su moje nove naočare za sunce,
koje sam mogla zadenuti u kosu, možda sam lepša tako,
a iz ruku ne ispuštam ni male zračeće pločice niti par knjiga,
koje od njega dobih na poklon.
Preko ruku mi prebačena moja omiljena plava bluza.
I mislim da mi ovo nespavanje,
koje mi neviđeno prija,
na neki čudan način unosi i nervozu
i osećaj da će se desiti nešto loše meni samoj,
o čemu me je strah i pisati.

Tako već tri dana. Rekla sam mu to.
Možda sam samo previše neispavana.
Možda sam lepša tako, a možda i ne.
Možda zbog proleća sve to,
proleća koje će se otkriti za koji dan.
Ne misliti dugo. Ne lomiti dugo.
Prenositi češće.
Ljubav je u dlanovima sigurno, a tada je i san pravi.


Taj osećaj


Bledi dan ispod oblaka,
Verna reč mi ispada iz koraka,
Strast u mislima vraća lepotu sa dna,
Tu je istina.
Svaki kilometar duži je,
Svako slovo u meni teže je sutra,
Dobro il ne, ne znaš ti
I ne odlučujem ja.
Tada pobesni moj bol.

Kradem od zemlje naš jedini grad,
Ništa nema smisla ako padnemo sad.
Nove priče i perle iz dlanova,
Sve se preliva i ostavlja u osmehu trag.
I kada udahnem još jednom i shvatim da sve
Ipak ostaje živo i ne pomera se
Tad mi samo nacrtaj taj dobar osećaj.


Opijanje



U mraku ja vidim te,
Lomiš se polako, kost po kost.
Sakupljam sintagme bez zareza.
Mislima menjaš agregatno stanje
Zidova tvoje sobe.
Mrvim se pod tobom od slasti,
Po telu raznosiš me.
Nedefinisane zavese
Padaju sa kreveta.
Papiri nemirno čekaju svoje vreme,
Reci kakvo je...

Vaze su prazne, cveće je svetlost,
Knjige su žirom otvorene.
Svaka tvoja želja tera po svome.
Prozor je na podu,
Slike ne postoje.
Vrati mi noć u dlanove,
Vrati mi je...

Za tren il dva
Iznad nas
Neba nema.
Vrati ga...

Platno belih strahova
Mirno sklopljeno je.
Pijani osmeh pao je sa stolice.
Prosute su reči što
Odlično znaju se...
Ne lomi mi prste,
jedinu imaš me
na tim granama...

Znaš da zvuk ne prestaje,
Znaš da kraj uvek razbija se...

Zategni dodire, prolij poraze,
Probudi miševe, oslepi poljupce...

Pored naših rečenica
Blaga strast je samo zaspala.

Red girl





Srela sam danas devojku od juče,
Treperao je kristal u njenim očima.
Vlasnik je crvenog tela,
Spuštala mu je u ruke ljubav, sjajniju od sunca
Svojim belim rukama...
"Over and over" u ušima,
Bliskost kao njeno srce jaka,
"Hvala", koje puno znači
I dosta toga sadrži...
To rađa realnu iluziju:
Vetar je isuviše blag u ovom životu.




Koža, pogled, plavetnilo i kost



Pogled, opružen niz tvoje bele, drhtave grudi kada mi stavljaš do znanja da toneš kroz moja kolena, govori mi, ceo dan pred očima, o tvojoj iskrenoj predanosti nežnosti koja se preliva iz mojih ruku po nogama ti. Čini se, kao da ti se u svakoj sekundi iz očiju izlivaju stotine hiljada litara neke lake vode, čiste kao koža na tvojim bokovima, i poklanjaš mi tada sve svoje najzatvorenije misli, sve one guste i komplikovane pasuse, koji klize jednom u životu niz zube nam i jezike blede. Bez ukočenosti u bilo kom smislu, okrećeš se skroz u jednu, potom i u drugu stranu ne bi li izašao iz sopstvenog tela na trenutak samo... nemoj se toliko bojati minuta koji prethode tome, ne pucaju tek tako šavovi na venama.
Moja mašta meša se sa tvojom. Vazduh u sobi svetao je i nepostojan. Otvorenost zatvorenih prozora propušta zrake, koji su od neba poprimili to prijatno plavetnilo, te provlačiš kroz kosu sve te tanke snopove, koje uspevaš da uhvatiš kada na trenutak zatvoriš oči. A kosa tvoja svuda po mislima mojim. Sva tvoja vesela priroda boravi u tvojoj kosi. Ukrašena zracima iz svemira, ona je najlepše svetilište tvog optimizma. Dok hodaš, dok se smeješ, dok ležiš tako ispod mene i samo vadiš iz rebara sve te fine stvari koje voliš kod mene, tvoja kosa otkriva lepotu tvoje mladosti i snage. Tada bih da zaronim lice u tvoj stomak, tu kod pupka, u taj moj omiljeni krug, da se nadišem najlepšeg mirisa sandalovine pomešane sa kestenovim cvetom. Ali tvoj pogled pomera sa vidika sve te čarolije prosute po tvome telu i oko njega, i svaka misao željna da postane realna samo kroz koju reč, istopi se pri samoj pomisli da bude izgovorena... Tvoj pogled topi moju svaku kost, kao kada puna vrelog meda, u koju utonem kada su ti moj dekolte i ušne školjke najlepši vrhovi sveta.


Note



Dajem ti na dar ruke od snova i suza,
Hvatam teško kamenje gde plešu uzdasi tvoji.
Hodaj sigurno po zelenim žicama od bluza,
Tiho prolij poljupce, korakom u vrisak me boji.

Samo podigni tu sjajnu misao u nebo.

Samo prati me, vodim te u srebrne odaje.
Sviraj glasnije i nekim notama pokreni zidove.
Tišina verne nam tajne od usana krije.

Tvoja kosa strast ispijena, istina u očima.

Svaka reč je suvišna, od usana oteta i zaboravljena.
Žedna bol u nitima, čarolija među prstima,
Moja dobra laka lirika i sreća u perlama.

Satenska zemlja






Jedna teška noć, satenska,
Norveška i on u snovima.
Nebo, led, cvet i pustinja,
Ruke, sumrak, kafa i nova svitanja.

Nismo ni pričali o koracima,

Samo smo stali, ćutimo.
Zna se da smo pali,
Zna se da pali smo.
A opet se zajedno radujemo,
Opet bez reči želimo da tonemo
Sa kristalnim sjajem, bez ironije,
Bez prostih slogova,
Bez straha, bez kiše i bez dodira.

Nismo ni pričali o koracima,

Samo smo stali i ćutimo.
Zna se da smo pali,
Zna se da pali smo.
A opet se zajedno radujemo,
Opet bez reči mi tonemo
Sa kristalnim sjajem, bez ironije,
Bez prostih slogova jer znam
Norveška je moja i tamo ću sama.


Reci mi u koje od ova dva oka želiš da uđeš?



Reci mi u koje od ova dva oka želiš da uđeš?
Javi mi iako već znam da li sve osećaš.
Daću ti boje voljene i frekvencije slobodne.
Doneću ruke prepune volje dovoljne.

Jutro je sijalo najjače kada rekla sam ti sve...


Nosi me u vrhove

One tebi i meni najdraže...
Suncem jarkim šminkaj me,
Ruke su tvoje proleće najsjajnije...

Ti, ti si došao tako brzo,

Ti si došao... osećaje pred mene prosuo...
Pijane misli otrgao brzo, tako brzo...
I takvoj nisi mi odoleo...

Reci mi u koje od ova dva oka želiš da uđeš?

Javi mi iako već znam da li sve osećaš.
Daću ti boje voljene i frekvencije slobodne.
Doneću ruke prepune volje dovoljne.

Ti, ti si došao tako brzo,

Ti si došao... i sve pred mene si prosuo...
Pijane misli otrgao...
Ne, nisi mi odoleo..
Ti si došao tako brzo, tako brzo...
Sve nove pred mene si prosuo...
Pijane misli ti si otrgao
I nisi mi odoleo..

Prvi čin



Samo setim se kako ne želiš
I pokušavaš da pobegneš
Pred naletom plamena
Od moje igre sa tvojim muškim konopljem.
Kada osmeh hedonizma pustiš iz očiju
Mrak ti pogled prelije,
Glave zabačene, podižeš nos,
Misli spuštaš mi u prepone;

One klize i bole me te prijatnosti...

Probijaš se kroz paralelograme moje ženstvenosti.

Raspadnutih bokova sakupljam kukove,

Svi cvetovi krase plafon.
U rebra mi utapaš dlanove,
Krik je borba sa željom za imaginarnim pogledom.
Vasiona je kalendar,
Prozor je vreme, papir je papir,
Zid je kosa...
Prelaziš preko svega
I padaš mi na ramena.

Napinješ se bez mogućnosti,

Još jedan realan pokret tela.
Grliš impuls moje posvaćenosti,
U jastuk propada priča o ljubavi.
Skidam kostim,
Hladnoća jeseni mi u bedrima.
Jesen je sigurno godišnje doba
I prija tvojoj kogniciji;

Ona klizi po meni i boli me miris tvoj...

Zarobljeni otisci noktiju u mojim nogama, ne zna im se broj...

Raspadnutih bokova sakupljam kukove,

Svi cvetovi krase plafon.
U rebra mi utapaš dlanove,
Krik je borba sa željom za imaginarnim pogledom.
Vasiona je kalendar,
Prozor je vreme i papir je papir,
Zid je kosa...
Prelaziš preko svega
I padaš mi na ramena...