уторак, 3. јун 2014.

Misterija neba


U tvom dvorištu smo. Vežbamo Tai Chi Chuan. Pored nas - lep, nizak, drven stol svetle boje. Krem bela tkanina je na njemu, gusto neko tkanje. Upaljeno je nekoliko mirišljavih štapića Feng Shui EARTH, onih svetlo zelenožutih. Vetar je blag, skoro da se jedva oseti.
Čaj na stolu. Čaj u širokoj, niskoj beloj šolji bez drške. Moje telo je lepo kao i tvoje. Konačno sam zadovoljna svojim telom. Divim se refleksiji Sunca na tvojoj prozračnoj koži. Pogled kao da ti je ispunjen mladom travom. Umiruje me i samo jedan nehajni pogled tvoj.
Skoncentrisani smo na vežbu. Svako je u vezi sa sobom, ali pratimo ritam u pokretima jedno drugog. Laki smo kao voda. Mogli bismo klizati tik iznad zemlje. Osećaj u glavi u vezi sa prostorom, koji naša tela zauzimaju u atmosferi, neverovatan je - kao da jako lako možemo da kontrolišemo naše fizičko.
Svet je... sa svim svojim reklamama, politikama, sa zajedljivim rečima, sa salonskim idiotizmom preodenutog u hipsteraj, sa svim svojim pričama o zdravom i nezdravom životu... taj svet nas ne dotiče. Mi smo nevidljivi za njega. 
Ne govorimo skoro ništa, ali pažljivo slušam ti disanje i ti moje. Uzbuđeni, ipak nastavljamo sa vežbom.
U granici pucanja od bukvalnog seksualnog uzbuđenja, koje rađa lepota naše svesti o tome višem nivou koji živimo - u toj granici staje vreme. I onda sam sigurna u svaki svoj pokret - pokret u kojem ne postoji bol. Pokret u kojem se tvoj um spaja sa mojim. Pokret u kojem je sve čisto.

Нема коментара:

Постави коментар