I reči, koje ti šaljem kao usput
pored rečenica navodno važnih...
Oh, walkin' on broken glass...
sa mislima o tvojim rečima
dok se sneg u mom vrtu
na zapadu Norveške topi na suncu,
jarkijem no juče...
Jarko i sjajno crno
i postojano je sve
što izgovaramo
i ti
i ja.
I oh, tako od značaja...
za prirodu oko nas,
kao i za atmosferu zemljinu
i onu u tebi
i onu u meni.
Topi mi se svaka pora
kada pak pomislim na našu tišinu,
tišu od tvog pogleda
nasmejanog negde duboko u sebi;
osmeha zasigurno srećnog
što još uvek postoji.
Blage promene su blagoslov.
I sigurnost u to da vidiš dobro.
Sve...
onda kada te glas oda.
I bez definisanja tog vidika,
to saznanje o sigurnosti
ne da se porediti
ni sa jednom rečenicom
tvojom,
ni sa jednom rečenicom
mojom.
I evo ga opet tvoj osmeh...
isplivava da me zaseni.
Izvoli pogled.
Izvoli pogled zauvek.
"... when the mind is free to simply let the body/spirit create."
Нема коментара:
Постави коментар