понедељак, 27. август 2012.

Larpurlartizam


Još uvek imam linije od spavanja po nogama. Osećam se kao da vozim bicikl. Rekao si da će biti sjajno to nešto što stvaramo zajedno; mislila sam da se to "Biće sjajno sve" odnosi samo na današnji dan. Osmeh moj u sebi.
Iste su nam mere: visina, težina, širina, dubina. Isti su nam "ponori i uzglavlja". Vidik nam je opruga. Zemlja nam se izmeriti ne može i nismo svesni na koliko kilometara smo iznad nje. Iste su nam mere za slobodu, za strast. Naučio si me da volim drugi predeo. U ravnici se (si) sakrio moj mir, onaj pravi, koji nosim u dekolteu kad sanjam o fjordovima. 
Divim se tvojoj zrelosti i to želim da kažem glasno; oprosti što se kroz taj gromoglasni hvalospev podmuklo provuklo nekoliko malih "izvini", koje znam da danas ne želiš da čuješ. I neću prestati sa odavanjem priznanja zbog straha od eventualnog prekomernog podizanja tvog ega; taj strah ne postoji. Tvoj ego je dovoljno groteskan u svom sopstvenom poimanju i, oh, tako dobro ide uz tvoju zrelost. Ovde niko ne bi trebalo da ima repliku.
Mazim ti kosu jer si svoj, sebe imaš na kosmički najlepši način. Umetnost te potvrđuje. Isti sam čovek tu. Ti si moja umetnost. 

субота, 7. април 2012.

Kretanje



Pokrećeš me.
Isijavam dok krećem se.
Zoveš me,
Pravim se da ne čujem te.
Smeješ se
Glasno i jako...
Padaš i padaš
I lomiš se od sreće.

Ljudi gledaju,
Al' to ti nije važno,
To ti nije važno.
Ti se ne spotičeš.

Ti samo vidiš mene u sebi,
U sobi.
Naši pogledi su 
Krov sveta.


понедељак, 12. март 2012.

Street fader




Dodaj mi tu street-artiranu konzervu
Jer ja sam u fleševima sada.
Dan već vuče me, vreme slomilo se,
Nedostatak energije nas pokreće.
Odnos očiju i gestikulacije
Danas je više nego odličan.
Svaka reč koju izgovorimo bori se
Da ovaj osećaj ostane dovoljno ličan.
 
Digni mi fejder na 26,
Šta god značilo to tebi.
Digni mi fejder na 26,
Daj da sve bude mutno meni...
I njemu i tebi, i tebi i meni i njoj...
I njemu i tebi, i tebi i meni i njoj..
 
Vazduh postaje ređi, diskretno prisustvuje
U odsustvu svog prisustva.
Slike se boje stvarnosti
Al' njegova crvena mašina sredjuje stvar.
Budnost postaje laki imperativ svima
Pa ti u realnosti nađi se.
Skačemo i skačemo i vrtimo se
I ona i on i ja.
 
Digni mi fejder na 26,
Šta god znachilo to tebi.
Digni mi fejder na 26,
Daj da sve bude mutno meni...
 
I puštamo da jutro nas okreće,
I puštamo plafon da se otvori,
I puštamo umetnost da govori,
I puštamo nebo da nas miluje,
I puštamo energiju da bude tu
Između naših tela i kostiju,
I pušatmo umetnost da nas odvuče
U lepshe predele.
 
Dodaj mi tu street-artiranu konzervu
Jer ja sam u fleševima sada.



Pahunje





I padaju i padaju i padaju deca snega. Vrte se, sudaraju, smeju, ne zatvaraju usta, udaraju o staklo prozora, i sva ta galama prija jednako kao popodnevni razgovori sa tobom u mojoj sobi. Hladan vazduh napolju, moji topli zidovi, kafa - dovoljno da ti se razlije voda iz očiju od smeha svuda po tepihu mi tek uredno očišćenom. Za tepih ne marim - na čelu mi piše; jedino tada srce, kao organ, želi da mi sklizne niz rebra i izađe negde kod levog kuka. Možda je to razlog mojih bolova u kuku - mali čovečuljci kopaju put za izlazak srca.
Trčala bih kroz onaj vazduh gust od belih malih kristala vode; zajedno s tobom, mogla bih da zamislim da sam već otišla u Satensku zemlju.
Ruke su ti, opružene, blago savijene u laktovima - ti lebdiš, vetar ti gura kosu ka jugu, dok uporno stremiš letu, koji ti vene ispunjava ovim osećajem naprsnuća svih tvojih ironija i pogleda smrti, sličnom tvom shavatanju moje celokupne boleštine od bivstvovanja. Onda bih da izgovorim to veliko da te gotivim, ali čemu kvariti ovaj let zvukom slogova tih reči, koje i ne dotiču osećanje o kojem slove? Onda ćutim. Mudro. Pravim se mudra. I smejem se glasno. 
Ljubiš mi čelo prepuno pahulja. Trepavice moje ti crtaju naročitu liniju ispod jagodica, a bistrina tvog pogleda je zaista jezero Lofotena. Gledaš me dugo. Skrećem temu na smejanje. Samo smejanje. Samo... smejanje. Leptiri iz naših stomaka, za čije s epostojanje još uvek traži naučni dokaz, sačinjeni su od ovih pahulja. Smej se, smej, da se ne istope čim ih probudimo.

Visoko i jasno



Visoko Sunce kao visoke misli,
Visoko želim da
Dotaknem sebe.
Još jednom da podsetim se
Odakle mi crveni geni, 
Zašto su mi ruke plave,
Kako to moj pogled pleni...
 
Samo da osetim reči
Dok lete mi kroz vene.
Sat je brži od daha,
Mehanizam bi da s uma skrene.
 
Ipak osmeh poklanjam igri,
Snovi su od nje veći.
Vidim se jasno
I glasno se pogled osmehuje
sopstvenoj... radosti.
Nije kasno.






Pravo vreme




Kreni ka meni i pogledaj sve bačene trikove.
Želim da verujem da želiš da se moje usne istope.
Znam, daješ mi povod da ti poklonim dan i glas,
Želim da verujem da to što pričaš i misliš dobro je za nas.

Vreme je sjajno, vreme sad blista, pravo je vreme.
Prostor je hladan, milion krugova čista zemlja.
Da li sada ipak lakše je nego pre neki dan?

Vreme je sjajno.
Prostor je hladan, čista zemlja.
Da li sada ipak lakše je... ?
Ti samo lovi me, ti samo lomi me...









Moj drug



Govorim da sam sumorna,
On mi kaže da sama sam kriva za to.
Za svaki moj spušten ton
On ima repliku jaču nego što je moj najjači bol.
 
"Gde ti je osmeh iz levog oka?
Zašto si ućutala te misli snažne?
Znaš da si dovoljno visoka
Da preskočiš bučne reči lažne."
 
I ja smejem se
I grlim ga jako.
Moj drug je moj sunčani dan
I volim ga tako lako.