субота, 16. март 2013.
четвртак, 14. март 2013.
Emotivni ljubavnici
I reči, koje ti šaljem kao usput
pored rečenica navodno važnih...
Oh, walkin' on broken glass...
sa mislima o tvojim rečima
dok se sneg u mom vrtu
na zapadu Norveške topi na suncu,
jarkijem no juče...
Jarko i sjajno crno
i postojano je sve
što izgovaramo
i ti
i ja.
I oh, tako od značaja...
za prirodu oko nas,
kao i za atmosferu zemljinu
i onu u tebi
i onu u meni.
Topi mi se svaka pora
kada pak pomislim na našu tišinu,
tišu od tvog pogleda
nasmejanog negde duboko u sebi;
osmeha zasigurno srećnog
što još uvek postoji.
Blage promene su blagoslov.
I sigurnost u to da vidiš dobro.
Sve...
onda kada te glas oda.
I bez definisanja tog vidika,
to saznanje o sigurnosti
ne da se porediti
ni sa jednom rečenicom
tvojom,
ni sa jednom rečenicom
mojom.
I evo ga opet tvoj osmeh...
isplivava da me zaseni.
Izvoli pogled.
Izvoli pogled zauvek.
"... when the mind is free to simply let the body/spirit create."
Početak zabave
Pogled tvoj ne izlazi mi iz očiju. Nebo ogrnuto gustim, sivim oblacima mi se osmehuje. Odraz zraka sunca dalekog jesu šljokice na mojim lakim kapcima. Toplota tvog poljupca u vazduhu lepi mi se za pore i gradi blistavu teksturu preko mojih arkada. Duša mi je u grlu.
Tvoje ruke mogle bi mi prekriti celo telo. One su ogrtač za moj oblik. Ta predivno sivoplava tkanina od tvojih ruku sa zlatnim nitima odaje, bez da progovori, svoju vrednost, svoju veličinu, svoju večnost. Kako je samo čvrsto i stabilno pod tom mekom tkaninom... Ona prekriva tri tačke na mojim leđima, tri moje omiljene tačke - u levom i desnom ramenu i po sred tog mog oblika. Trougao je veličanstven samo okrenut i ćutljiv, kao iznenadna pobeda. U tom položaju ga i nosim i zato tako viktorijanski blista, prepun nepoznate i velike prošlosti. Lep.
Ne izlazi mi tvoj osmeh iz usta. Držim ga nežno zadnjim zubima, tako najviše volim. Iskre tvog osmeha klize mi niz grlo. Jezik mi se smeje i ne prestaje da priča i priča, priča... kao da se raduje nekoj zasigurno dobroj zabavi.
I onda zabava u tvojim mislima, palih u moju hipofizu... Neprocenjivo.
понедељак, 11. март 2013.
недеља, 10. март 2013.
Prva scena, Drugi čin
Mirišem ti potpis,
i obrise i osmeh -
osmeh, koji si ostavio
na rubu tog papira,
osmeh, koji si položio
na najvećoj perli
te teške kamilje kosti
što mi krasi vrat i tvoj dlan;
osmeh jednako čist i blag
poput tvog pogleda
opruženog po meni
kao da sam izlazak sunca.
Video si sve,
okrznuo mi dušu.
Čuo si svaki puls.
I stajao tamo sam
sa tim grumenom mene
u rukama ti.
Gledam te i sad
gde smešiš se samo,
stabilan u sebi,
užurban kroz sebe.
Ja posmatram vreme,
pokušavam da ne govorim.
Momenat kada rečima
možeš da polomiš nešto
vrišti u meni.
Ćutim i šaljem ti poruke.
Šaljem ti signal.
Poklanjam ti znak.
Sto.
Ispod. Isto.
Tvoja noga
bila je tvoje celo telo
meni tada.
I moj strah
da sam umislila sve,
da ne osećaš me,
da ne postojiš ni ti
ni ja,
niti bilo šta
što bi pod prirodnost
moglo da se podvede...
Prirodnost,
koja nas je stvorila.
Onda tvoj veliki pokret,
kome je prethodio veliki put
do mog ponora.
Taj pokret podizanja
sve težine tih famoznih perli
značio je samo jedno -
jedno veliko "DA":
svakom mom udisaju i izdisaju,
svakom mom pomeranju tvojih lakih prstiju,
svakom mom tebi poznatom koraku,
spuštanju mog praha sa lica
u tvoje neizgovorene reči
i na te meke usne.
nastala iz čistog nemira
potvrda je da konačno
činiš nešto za sebe.
Ja imam problem sa gravitacijom.
Nepažnja prema sebi
kod svakog se drugačije manifestuje,
koliko god mi bili slični,
koliko god se videli dobro,
koliko god bili daleko.
Počinje bez uvoda,
traje punom parom,
vrhunac joj je slavan,
ali i odlazi bez epiloga.
Sjajna je bolest tvoja.
Sjajna je bolest moja.
Toliko blista veličanstvena
pred samom sobom
da je mogu nazvati pravim zdravljem,
zdravljem, koje sam dozivala
ceo svoj život.
среда, 20. фебруар 2013.
четвртак, 14. фебруар 2013.
Najdraža moja
Pletem
ti šal, najdraža moja.
Šal,
koji si toliko dugo u sebi želela.
Šal
za tvoj kuk i tvoje kičmene pršljenove isprepletene.
Konačno
ćeš ugrejati svoje kritične tačke na telu.
Hvala
ti na volji, koju si do sada pokazala;
volji
da istraješ u svojoj želji uprkos mojim obavezama.
To
je tako velikodušno od tebe.
Oprosti
što si ovoliko dugo čekala na moju posvećenost.
I
znaš šta? Odlično izgledaš.
Nikada
bolje pevaš, draga moja.
Lepe
su ti ruke, kao da miluješ nekog
veoma
dragog već nekoliko godina.
Toliko
ti je meka koža ruku...
Kako
ti je samo mirisno telo...
I
taj tvoj famozni dekolte...
I
te vitke nožice.
Oh,
kako bih da ležim noćas pored tebe,
da
samo malo uživam u blizini tvoje aure,
veličanstvene
i svete, oh, da i tek kako božanski bitne
aure,
jarke
poput letnjeg izlaska sunca.
Volim
te.
Ljubav
si mi, draga moja.
Пријавите се на:
Постови (Atom)




