субота, 6. април 2013.

Selidba


Kako ti lepo poznajem dušu, koliko je volim, koliko je osećam...
Dok mi je u pogledu, vidim joj osmeh. Dok mi je u grlu, vidim joj ruke koje žele van. Dok mi je u nosu, kičma joj je jaka. Dok mi je na usni, osećam joj dah.
Tvoja duša meka obitava na hridi mojih reči kada mi se otvori dlan, razliva se po mojim porama kada je sunce visoko na nebu... boji mi vidik kada me ogrne ponorski san, ljubi mi korake kada mi je noć jedini dan.
Oh, kako milo i čedno posmatra tvoja duša svaki moj pokret, svaku moju bol, kako nežno ljubi moj beli dekolte...
Tvoja duša moju dušu budi, tiho kao kucanje srca u severne grudi.



Divlji ples


Gledao je kako se kreće u tom divljačkom plesu nadasve magijski potkovanom, ali vradžbine te vrste njemu su prirodno stanje. Ključajuća vatra padala joj je na ramena i slivala se niz bedra i kičmu, krčeći put kosmičkom prahu, u njenim mislima satkanom od njegovih reči, samo za nju izmišljenih. 
Pomerala je ruke dlanovima okrenutih ka nebu i zatim ka zemlji kao da mu telo obasipa vodom sa svog jezika i uzavrelom mekoćom svojih bledih usana. 
On se grčio od zadovoljstva i na svaki njen novi ugriz za donju joj usnu, pomišljao da će mu upravo sad pući taj pršljen u donjem delu kičme, osetljiv na njeno biće. 
Ona je čekala pravi trenutak da mu pokloni svoj pogled od istopljenog stakla jer srč, njima dvoma dobro poznata, odavno je prostrujala kroz njenu krhku limfu. 
Pogled je pao. Pala je i ona... na zemlju posutom njegovim postojanjem, rasutim pred njom da joj olakša pad kao pravi bog. 

   


уторак, 2. април 2013.

Izlaz



Presecanje. 
Presek.
Početak.
Dobar kratak zvuk.
I onda tišina.
Tiša tišina.
Blaga kao svila
u mojim ustima.






Ja - blaga kao svila.
U mojim ustima - ja.
Brza kao presek.
Nova kao početak.
Dobra kao znak.
Tiha kao ti.

недеља, 31. март 2013.

Povratak u budućnost



I trčala sam u svoj povratak u budućnost. Iako sam imala dovoljno vremena, jurila sam niz te uske ulice - vodile su me sigurno do odredišta gde počinje put za njegov vidik. 
Euforično je samo telo - moja duša tiho obitava u jednom od lokala, gde je muzika tiša od postojanja jednog vrednog mrava, i staloženo pije crni čaj sa malo mleka i par tragova ušećerenog meda. 
Onda onaj svečani muk pred njegov dolazak, muk poput onog, koji nastupa pred nekim lepim govorom, pred početak prave proslave radosti. Trenutak, koji kao da traje nekoliko minuta, možda čak i čitavih deset. Osmeh povučen u sebe kao da će svakog časa da progovori, i odjednom - čuju se iz daleka delovi jednog velikog: "BUM!" 















mdvlfk