четвртак, 29. август 2013.

Chapter


I taman kada pročitaš da je kraj čina - jer tako i piše, na sledećoj strani, umesto pogovora ili reči o piscu, dočeka te još jedno pevanje. 
Umoran od napora (uloženog) da konačno pročitaš sve, a nije kraj, bacaš dramu na krevet, otvaraš širom prozor, udišeš svež vazduh i daješ novom pevanju vremena da se dobro osmisli, u nadi da će biti poslednje.
(I niko ne garantuje da nećeš ponovo pomisliti isto - da što više čitaš sve manje znaš. Tu je valjda početak, blag za usne.)

среда, 31. јул 2013.

субота, 8. јун 2013.

Mudrost


Ako mi je realnost suprug, snovi su mi onda ljubavnici.
To nije pravedno prema surovoj realnosti.
Kako nadmudriti surovu realnost i ostati čist? Čini se kao da bi to bilo neko apsolutno savršenstvo. Ali tako nešto ne postoji.
Smisliti nešto slično tome. Apsolutni apsurd.

Onda se, ako ni zbog čega drugog, zbog toga i zbog velelepnih fjordova selim u Norvešku - da sijam.


среда, 22. мај 2013.

Voljeni zaplet


Posle toliko godina poklanjam ti dramu u dva čina. Nezavršenu, ali sa odličnim nacrtom.
Punoća guste šume ovih sigurnih brda potvrđuje mi da je stabilnost mojih misli u vezi sa postojanjem dobre noći i blistavog jutra sa tobom - realna. Visina nogu i čvrstina koraka su blagoslov kada se vreme čini jedinim neprijateljem. A koraci nikad lakši.
Ovaj rukopis, nacrt moje nepredvidive drame dvočinke, nema bolje mesto za oživljavanje do tvojih ruku. Iako ti je prvi čin posebno drag jer ti je blizak, drugi čin će te drugačije dotaknuti jer je zaplet, sa iscrpnom uvertirom, ali bez hora, u stvari, sam početak drugog čina. Veliki zaplet. Težak zaplet. Gnusni zaplet. 
Bez šoka, bez nestrpljivosti, ali i bez mira, rečenice zasenjuju svojom strašću i velelepnošću. Oživljene u želji da naprave vrtlog između emocija i razumnih misli, one su ipak samo gomila vazduha u izdahu i uzdahu, nesvesna svog uzaludnog kretanja. 
Puno pokreta dobro definisanih, skoro renesansno nadražujućih, rađa se i umire sasvim bez potrebe. Preglasna muzika pali kožu, krv bi mogla šikljati po sceni kada bi probila nabubrele vene, ali ledeni pogled posmatrača - samog scenariste u ulozi publike - svedoči o prolaznosti nadasve božanstvene kompozicije; dužina trajanja iste ništavna je u odnosu na jedan život.
I kada se sve tako dobro zapetlja i kada se ne vidi početak čvora niti razlog besomučnog vezivanja za delove zapleta, onda sledi pravi drugi početak ove fanfarske dvočinke.
Makaze su na stolu. Pogled je u osmehu. Samo da još malo potraje... jer zavođenje nema cenu.

http://en.wikipedia.org/wiki/File:Northern_mountains.ogg

Nezgodna slabost


Ljubim ti ruke. Usnama bih da ti prodrem kroz te tanke kosti i meke žile do bočnih vrhova tvoje duše. 
"Koliko smo samo krhki", rekao si jednom. Možda ti to po prvi put priznajem da mislim jer kao da prvi put saznajem kako izgleda svet kroz koji bismo da trčimo - prepun rupa u zemlji; lakše je reći da je zemlja popločana kozjim stazama između kojih šikljaju ponori svojim tišinama. Jedan nespretan korak - uragan u mislima i nezgodan pad. A Zevs sve ovo pomno posmatra i pusta nas... nama samima.