уторак, 14. мај 2013.

Sight



High Sun like high thoughts,
Higher I want to touch myself.
I see myself very clear,
It's not too late... It's not too late.


субота, 11. мај 2013.

четвртак, 9. мај 2013.

Svoja sva


Obukla bih tvoje telo
i pojela tvoju dušu.
Ja umem samo tako da volim.



Crveno voće


Vetar mi donosi na lice obrise tvojih obraza, tvojih nausnica i tvoje gornje usne. Taj svečani trenutak lepi se po meni kao dobro testo od pitomog brašna. Kao luksuzna maska. Sa svojih zuba prenosiš, u smehu, crveno voće u moja usta, čije male koštice golicljivo pucketaju pri prvom spajanju mojih zadnjih zuba. Osmeh ti se na tren utiša samo da upiješ pogledom i uzdahom u nosu ti taj zvuk iza kulisa moje usne unutrašnjosti.
Kao da ponireš u unutrašnjost moje ljubičaste dvorane, meko i blago gazeći oštre misli uperene u moj vid, krene mi iz jagodica iskrena radost neka, radost što te vidim.

среда, 8. мај 2013.

Zemlja sa dva lica - I Renesansa


Naklonost  tvojih misli - moja iskrenost svlači odeću sa sebe, istu onu koju je pažljivo birala pre dolaska pred tvoj pogled. Prepoznao si dobro taj trud i svojim dahom za moj obraz odao priznanje mojoj posvećenosti i u tom kontekstu. 
Svetlost je imala milost za renesansu tvoga bîla i za kitnjast moj glas; za treperavost prelaska mojih misli u opipljivi govor (oblik je brinuo sam za sebe) i za tvoju tek stabilizovanu stabilnost - raščerečena ramena ostavio si kod kuće u svom delu sobe.
Sa tim predispozicijama, zagrljaj je morao biti prijateljski, ali dužina tvog pogleda zagrlila me je jače i zarila sam svoje nokte u leđa ti dublje no bilo koja ptica grabljivica. Da samo možeš da letiš, oh, zemljo sa dva lica, izgorela bih ti pod tim tankim prstima i poklonila bih ti svoj prah da pospeš se ceo dok ti saznanje uspavljuje suton. 
(Bio bi to najlepši poklon za mene - tebi.)

четвртак, 18. април 2013.

петак, 12. април 2013.

Divlji ples *

Gledao je kako se kreće 
u tom divljačkom plesu,
magijski potkovanom,
ali vradžbine su njemu prirodno stanje.
Ključajuća vatra 
padala joj je na ramena
i slivala se niz bedra...

U toplim mislima
njegove reči su kosmički prah
samo za nju izmišljen,
samo za nju izmišljen.
Ona pomera ruke,
okreće ih ka nebu,
ka zemlji 
i telo mu obasipa

Vodom sa svog jezika, 
O, vodom sa svog jezika 
i uzavrelom mekoćom svojih bledih usana...

On grči se od zadovoljstva 
i na svaki njen ugriz
pomišlja da će pući,
osetljiv na njeno biće.
Ona čeka trenutak,
taj pravi trenutak
za pogled i pad.
Lako ih pod svoje uzima

Voda sa jeziká,
O, voda sa jeziká
i uzavrela mekoća usana...

* tekst za kompoziciju Divlji ples. Originalni tekst na : http://modernivrt.blogspot.com/2013/04/divlji-ples.html