понедељак, 12. март 2012.

Inspiracija



Ležiš tiho pored mene.
Vetar si mi na licu.
Blizu tebe je toplo,
blizu zida je sivo i bez imena.
Vodopad kitnjastih rečenica iznad mene tada,
i želja da samo potonem u san.
Sigurno priljubljena uz tvoje kosti i čvrsto meso,
ljubim ti leđa, jedva,
kao kap jesenje kiše kad sklizne niz list;
i osećam vibriranje osetljivih nerava
ispod meke ti kože,
te nežne ljubičaste postelje.
Tada si mi drag 
kao kad te vidim posle nekoliko nedelja,
ne kobnih,
ali dugih kao vekovi.
Mir pod krevetnim svodom
i tako blaga i fina muzika u glavama našim –
jednako je uživanje poput ispijanja kafe sa tobom.
Čini se tada
kao da mene svakog jutra pogledaš kad otvoriš prozore,
kao da su nam knjige pomešane na polici
i to ispravlja krive Drine
u srcima mojih nerava.
To te raduje.
Okrećeš se ka meni
i tražiš moju ruku.
Telom me kriješ od neumornih svitaca
i disanje nam je u ritmu noćnog toka reke.
Tvoje ruke od šećerne vune
tope se oko mene.
Primačem lice ka tvojoj kosi
i mirišem je.
Lome mi se ramena dok ti milujem vilice.
Vrtlog ne počinje,
sve je belo.
Poezija se rasipa po tvojoj sobi.

Нема коментара:

Постави коментар