недеља, 10. јануар 2016.

Ovaj grad

Ko bi rekao ikada da ću živeti u dalekom gradu i to prema severu negde? Ko bi rekao da ću uživati pogled ka vilenjački plavom nebu, u gradu koji sija od istorije, miran je u svojoj sadašnjosti i drži mogućnosti za budućnost na dlanu u svoj svojoj prirodi i predelu koji ga čine?

Već neko vreme okrenuta sam svom unutrašnjem predelu, koji sam tako dugo pravila. Ovaj predeo me tako usput okreće sebi, tako logično i magično. Kao da nikada nisam čule ptice, ja sam raspamećena nad tim tonovima! Kao da nikada nisam videla nebo, moj pogled gnjuri u tom kontrarnom okeanu! Kao da dugo nisam videla boje niti čula zvona – sve oko mene živi od živosti svoje! Pa kako da u takvoj okolini ne buja ljubav? 
I kako da u toj atmosferi ne rastu sočni plodovi svih naših želja i htenja sanjanih, čak i od samog rođenja? Kako ne blagosloviti svako jutro u kojem otvaramo oči tako nasmejani? Ako ne prođu i ne odbole se, sve fizičke i duševne boli lakše su.

I vazduh. Čist i prozračan kao moj glas kada ti govorim koliko te volim. Vazduh jasan kao tvoj pogled pre osmeha tog tvog detnjastog i u isto vreme stabilnog i definisanog za jednog markantnog muškarca.

Da me nisi pozvao u ovaj grad, ja nikada ne bih saznala koliko trava zna biti zelena, koliko nebo zna biti velikodušno, koliko bogovi umeju biti naklonjeni i koliko zvezde znaju snažno da sjaje.

Dozivala sam te celog svog života da bi me ti samo pozvao - da ja sve ovo vidim. Neizostavna zahvalnost nije ni približno velika kao energija, koja se dešava između tvog predela i mene, između tebe i mene. 

Нема коментара:

Постави коментар